Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

„Tko je dovraga Henrietta Douglas?“ Felix me je upitao, zgrabivši torbu sa hranom, počevši ubacivati stvari u nju. Slegla sam ramenima, dok sam kupila ostatke limenke.

„Samo znam da je druid, ako to pomaže“, viknula sam. Iako ga nisam vidjela mogla sam se kladiti da je Felix zakolutao očima.

„Jako pomaže, jedino što su drudi toliko popularni da ih nitko ne zna.“ Rekao i onda zastao na trenutak. Ispravio se, njegove obrvu namrštene kao da je razmišljao. „Iako bih najvjerovatnije mogao saznati. Imam nekoliko prijatelja koji bi se mogli raspitati.“

„Ne misliš da bi bilo malo prekasno?“ Nisam ni primjetila da sam se negdje tokom njegovom pričanja zapravo približila, u ruci još uvijek držeći crnu, plastičnu kesu.

Zatresao je glavom. „Najvjerovantije da je nećemo moći spastiti, ali ako se raspitamo možda saznamo zbog čega taj netko zapravo ubija ljude, bez neke očigledne povezanosti.“

Trudila sam se da ne budem previše iznenađena činjenicom da je najvjerovatnije nećemo moći spasiti. Samo prije nekoliko tjedana ne bih ni razmišljala da nekome pomognem, a sada sam se brinula da li će Henrietta umrijeti iako nisam imala blage tko je to. Valjda se ljudi mjenjaju, uključujući i mene.

Deset minuta poslije smo se vozili nazad kući, dok sam ja gledajući napolje pokušala da uočim povezanost između ljudi koji su dosada ubijeni. Jackie je bila poludemon, Ian obični čovjek, Henrietta druid, i sigurno je bilo još više ubistava za koje nismo znali.

Zbog toga sam već imala u planu da sa Theom pretražim također neke čudne slučajeve ubistva. Možda uspjemo pronaći nešto što bi nam pomoglo, iako sam duboko sumnjala u to. Jedina greška koju je ubica dosada napravio je bila jedna patetična dlaka, s kojom ga i dalje nisam mogla locirati.

Za razliku kada smo išli prema ravnici da vježbam pucanje, Felix je sada jurio.

U jednom trenutku je izvadio telefon, kako je djelovalo nazavo Cecily i rekao joj da se počne raspitivati za Henriettu, samo da bude pažljiva koga zove.

„Misliš da će nešto naći?“ Upitala sam. Felix mi je djelovala više kao osoba koja je mogla izmamiti odgovora nego Cecily.

Nasmješio se, skrenuvši desno. „I Cecily ima neke svoje načine ubjeđivanja. Svatko popusti na kraju kada zamisli hordu zombija kako ga prate.“ Iznenađeno sam ga pogledala, ponekad sam stvarno mislila da može čitati moje misli.

I zaista kada sam zamisila hordu zombija iza sebe, to nije djelovalo previše lijepo.

I za manje od petnaest minuta uspjeli smo stići do Felixovog stana. Iz nekog meni nepoznatog razloga, nisam se mogla natjerati da požurim u stan i vidim da li je Cecily nešto otkrila. Tko god je Henrietta bila najvjerovvatnije nije živjela u Kanadi, a sigurno se nije isplatilo nekoga ganjati po drugoj državi, pogotovu kada će na kraju završiti mrtva.

Na ulaznim vratima nas je dočekao Theo, kojeg sam pitala da ima nekih vijesti. Felix je bio odmah iza mene.

„Cecily je otkrila da postoji neka Henrietta Douglas, ali je nestala prije nekoliko godina nakon slučaja silovanja. Navodno je zatrudnila, ali nismo sigurni. Kako god, nestala je i nemoguće ju je pronaći.“

Glasno sam uzdahnula. Ovo će biti teže nego sam mislila.

~

Zar je bilo moguće da dan prođe bez ikakvih vijesti? Svim silama sam se trudila da ne gledam u misli ubice, iz prostog razloga što nisam željela vidjeti još jedno ubistvo. To mi nikako nije bilo potrebno, i ono zadnje me je potreslo više nego sam bila spremna priznati.

No djelovalo je kao da je prošlo vrijeme kada sam se mogla uzdati u svoje misli. Čim sam sjela i opustila se, po prvi put cijelog dana, nisam više bila u Kingstonu nego u nekoj mračnoj kući, u nekoj državi koju sigurno nisam znala.

“Moram priznati da mi je trebalo malo duže da te pronađem“, rekla sam, pištolj uperen u ženu. Imala je farbano crvenu kosu, i smeđe oči. Pretpostavlja sam da je nekada ranije bila lijepo našmikana, ali sada je sva njena šminka bila razmazana. Djelovalo je kao da je plakala.

Kada sam je odmjerila primjetila sam da je držala dijete rukama.

„Što želiš?“ Slabašno je upitala, još više stisnuvši dijete. Čula sam svoj smijeh, onaj koji je tjerao da ti se krv zaledi u žilama.

„Problem je u tome što ne želim ništa osim vaše smrti“, užasno tiho sam prošaputala, moj pogled ni u jednom trenutku ne napuštajući dijete, potpuno tiho dok je radoznalo gledalo šta se dešava oko njega. „Sada lijepo mi daj to svoje dijete, i idi.“

„Ne želim“, uspjela je pronaći dovoljno snage da to kaže, čak da podigne ponosno svoju glavu.

„Na kraju ćete oboje umrijeti“, slegala sam ramenima.

Henrietta je djelovala kao da se premišlja na trenutak. Primjetila sam kako joj je ala vena na čelu iskočila, dok je brzo pokušavala shvatiti šta da radi. Znala sam koje joj se pitanje mota po glavi. Da li je bilo dovoljno razloga da se žrtvuje za smrt svog djeteta koje će bez obzira završiti mrtvo?

Nakon što se činilo beskonačnošću donijela je svoju odluku.

„Zaboli me dupe“

To je bio upravo odgovor koji sam očekivala. Osjetila sam iznenadan nalet bijesa, prije nego sam čula glasan pucanj. Henrietta je pala na pod, sa manjom rupom na svom čelu. Dijete je počelo plakati.

Pogledala sam jednom prijezirno prema dijetetu i upucala ga.

Uz glasan vrisak sam se probudila. Ove što sam viđala je počinjalo da nalikuje noćnim morama. Istog trenutka, Theo je skočio sa svoje stolice, a Felix se pojavio na vratima. Čula sam Cecilyno radoznalo pitanje negdje u daljini.

„Šta se desilo?“ Felix je upitao, a Theo je i dalje franatično gledao prema meni.

Trepnula sam nekoliko puta, pokušavajući se dovoljno smiriti da nešto kažem.

„Henrietta je mrtva“, konačno sam rekla, najhladnije što sam mogla. Trudila sam se ne pokazati koliko me je njena smrt zapravo pogodila, jedino nisam bila sigurna koliko sam u tome uspjela.

Theo i Felix su jedno druge pogledali, i onda vratili poglede na mene. Theo mi je prišao, a vidjela sam da se Felix nečujno udaljio.

„Kako si?“ Upitao me je, obavivši svoju ruku oko mene. Uzdahnula sam jednom, i naslonila se na njega. Nježno me je potapšao po ruci.

Iako nije bilo potrebe za osjećajem krivice, nisam si mogla pomoći. Možda je bila sama činjenica da sam bila u njegovoj glavi i sve to vidjela, da me je natjerala da pomislim da sam ga možda mogla spriječiti da sam dovoljno jako željela. Ali takva razmišljanja nisu bila potrebna. Bila sam potpuno svijesna činjenice da clairvoyanti nisu mogli mjenjati namjere.

Samo da smo mogli, nije moralo umrijeti toliko nedužnih ljudi samo zato što nisam mogla pronaći tko je to radio. Na neki način sam se osjećala kao da sam morala pronaći način. Ipak sam odabrala da ću pokušati.

„Nikako“, rekla sam. Nisam ni trebala pomisliti da je bila pametna ideja tražiti serijskog ubicu, niti se igrati sa vlasititim moćima. „Nije samo Henrietta mrtva.“

Moja rečenica je bila popraćena tišinom. Nekoliko minuta Theo nije ništa odogovarao. Negdje u daljjini sam mogla čuti razgovor koji je Felix najvjerovatnije vodio sa Cecily. Nisam ni znala šta da očekujem kao odgovori, niti sam bila sigurna šta ću dobiti kao odgovor.

„Da li ću biti u pravu ako pretpostavim da je i Henriettino dijete bilo ubijeno?“

Podigla sam pogled prema njemu. Moje iznenađenje je sigurno bilo očito na mom licu, ako je sudeći prema njegovom odgovoru. „Pretpostavio sam pošto je bilo uključeno silovanje.“

Silovanje. Nešto mi je tu bilo sumnjivo. Ubica je djelovao kao da se očajnički želio dočepati dijeteta, znači da je nešto bilo posebno u njemu. Da li ju je možda on silovao? Odmhanula sam glavom, istog trenutka se ispravivši. Theo je čudno pogledao. Odmah sam mu ispričala ono što sam pomislila.

Pažljivo me je saslušao

„Znači tko god je silovao Henriettu, mora da je povezan sa svime ovim“, uskliknuo je Theo, ustavši sa sofe. Naravno da je bilo tako.

Požurili smo pronaći Cecily, koja je na moje iznenađenje već bila u sobi gdje smo držali sve podatke o istraživnju, i sjedila za računarom.

U nekoliko kratkih crtica, Theo joj je sve prepričao a ja sam se nekoliko puta ubacila kada sam mislila da je zaboravio neki važan detalj. Pažljivo nas je slušala, svakih nekoliko trenutaka klimajući glavom. Kada smo završili sa prepričavanjem, napokon je odlučila progovoriti.

„Ne znam koliko ćemo uspjeti išta pronaći, pogotovu ime silovatelja, cijeli slučaj je bio jako čudno zataškan.“


Bez obzira na njen tako pesimističan odgovor, bacili smo se na istraživanje. Ja sam preuzela mjesto za računarom, i počela tražiti bilo kakve novinske članke, dok je Cecily uzela telefon i vratila se starim izborima koji su je doveli do ove priče.

Theo mi je pomogao, ponekad bi uočio nešto što ja nisam, ali većinu vremena članci se nisu odnosili na Henriettu koju smo mi znali. Imala sam neki čudan predosjećaj u vezi ovoga, i zbog čega je sve to bilo zataškano. Naravno, mogli smo se samo naditi da je to bilo njeno pravo ime. Kada smo počeli raspravljati o tome, Cecily je došla i uvjerila nas da je to bilo njeno pravo ime.

„Pogledaj!“ Theo je uzviknuo, prstom pokazajući na predposljednji rezultat pretrage. Umorno sam protrljala oči, i pogledala o čemu se radi. Nakon druge rečenice shvatila sam da to mora biti to.

Ushićeno sam kliknula mišem na link, držeći dah, u nadi da je to napokon bilo ono što smo tražili. Osjetila sam da je Cecily stala iza nas, te se naslonila na Thea, dok je pokušala nešto vidjeti između nas dvoje. Osjetila sam čudan nalet mržnje prema njoj zbog toga što je uradila, ali ubrzo zaboravila kada sam vidjela isječak iz novina.

Na slici je bila Henrietta, ili barem nekim dijelom. Žena, djevojka, na ovoj slici je imala svijetlo plavu kosu, i svijetlo plave oči. Ona vrsta očiju za koju si se mogao kladiti da će otkriti sve tvoje tajne kada te pogleda.



Uspjela sam dvaput pročitati tekst, prije nego su Cecily i Theo uspjeli završiti sa čitanjem. Jedini nedostatak svega ovoga je bila činjenica da se pastorovo ime nigdje ne spominje. Sudeći prema članku više mi je djelovalo kao da je su je ucijenili da povuće optužbe, nego da je to zaista uradila zato što je lagala. čak je izvještaj potvrdio da je bila silovana. Nešto je ovdje bilo čudno.

„Misliš da bi negdje mogla biti lista pastora koji u Salisburyju?“ Iz razmišljanja me je prekinula Cecilyno pitanje.

Bila sam iznenađena njenim prijedlogom, ali sam morala priznati da je imala pravo. Možda bi tako uspjeli pronaći. Istog trenutka sam se bacila na traganje.

„Ali zar ne misliš da je ovo sve malo čudno? Kao prvo pastor mi ne djeluje previše pametno, a zar Henrietta nije mogla iskoristiti svoje moći“, rekao je Theo.

Krenula sam da odgovorim, dok sam tipkala ime Salisbury, ali me je Cecily pretekla u tome.

„Henritta ne bi mogla koristit svoje moći ako joj je nekako uspio spriječiti da govori, ako je uopšte imala neko božanstvo koje bi mogla pitati za uslugu. A što se tiče pastora, Theo upravu si. Ne djeluje previše pametno to što je uradio.“

„Da sam na njegovom mjestu, to bi uradio dok sam unutra, jer bi me netko mogao vidjeti. Mislim obližnje žbunje?“

Podigla sam obrvu kada je rekao kako bi to on uradi, ali je zatresao glavom, pretpostavljam pokušavši mi reći da to on ne bi uradio.

Cecily se složila sa onim što je Theo rekao.

Sve u svemu, nešto je bilo jako čudno u vezi ovoga, i bez obzira koliko sam tražila nisam mogla pronaći ništa o pastori, niti Salisburyju.

~

Negdje oko pet sati, Felix nas je prekinuo o našem istraživanju te pozvao na ručak. Za ručkom, koji je ako smijem dodati bio krajnje ukusan, sve smo mu prepričali. Čak je i on iznio svoje čuđenje za tim što je pastor uradio.

„Ali što je najčudnije Salisburyja nema nigjde. Kao da grad ne postoji“, izritirano sam zamahnula vilicom.

„To je čudno, iako bi bilo moguće da jednostavno iz tog grada nema pristupa internetu“, rekao je Felix.

Zatresla sam glavom, spustivši čašu kole na stol. „Ne mislim u tom smislu nema. Mislim u smislu da ga čak ni Google Earth ne pokazuje.“

Felix je klimnuo glavom, dok je pažljivo žvakao piletinu u ustima. Progutao je. „Zaista to jeste čudno.“

Nakon ručka, kojeg sam pojela što sam brže mogla, troje nas smo sjeli ispred televizora i pronašli neki film. Felix nam se nešto kasnije pridružio, nakon što je obavio nekakav važan telefonski razgovor.

Nekada tokom petominutskih reklama, odlučila sam da ponovo provirim u um ubice i vidim šta je sada planirao. Obećala sam sebi da neću vrisnuti ako opet nekoga bude ubijao.

“Zbog čega si ubio dijete?“ Žena, ne starija od trideset je sjedila nasuprot meni. Pretpostavljala sam da je to bila ista ona žena koja mu je trebala pomoći da pronađe Henriettu. Imala je tamno smeđu kosu, koja joj je išla do vrata. Gledala me je svojim smeđim očima, koja su nekako uspjela sakriti ono što je osjećala u tom trenutku.

„Ono je nosilo gen. Nisam mogao dopustiti da preživi.“ Rekla sam, otpivši gutalj kafe.

Žena je rukom prošla kroz kosu. „Dijete čak nije ni pokazivalo nikakve znake da bi moglo nositi taj gen.“

Klimnula sam glavom. „Svjestan sam toga, ali nisam mogao dopustiti da kasnije prenese svojoj djeci.“

Glasno sam uzdahnula, ali nitko nije pogledao o mom pravcu. Izgleda da je film ponovo počeo. Uživala sam u nekoliko sekundi u stvarno veličanstvenoj eksploziji, prije nego sam rekla:

„Ovo sve ima veze sa nekim genima.“

Moje riječi su bile praćene čudnim pogledima, i gašenjem televizije.