Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

Započela sam novi blog, nakon što mi je ideja pala iz vedra neba. Kao što ste mogli pročitati u prvom boksu, ovo je Kelley Armstrong fanfiction. Ne znam koliko vam znači, ali to je jedna kanadska spisateljica, koja je izdala veći broj knjiga. Njena je najpoznatija serija knjiga The Women of The Otherworld, serija fantasy romana (To mi nekako čudno zvuči). Imajući u vidu da se rijetko tko od vas susreo sa ovim knjigama, sve ću detaljno objasniti. Ili barem detaljno koliko je potrebno za ovu priču.

Nadam se da vam to neće biti previše naporno. Ako neko nešto ne bude shvatio može me slobodno pitati, a ako je previše naporno onda pretpostavljam da bi bolje bilo prestati čitati, ili pročitati romane, iako ih nema prevedene (barem ja nisam pronašla).

A kao treće, trenutno radnja se odvija u Kanadi. Iskreno, nikada nisam bila tamo, tako da nemam blage kako bi sve tačno trebalo izgledati. Istražujem koliko mogu, ali naravno bit će tu grešaka. Izvinjavam se na tome, i ako neko primjeti da pravim očigledne greške neka mi javi.

I mislim da je to to. Uživajte!

**************

Trenutno je sjedila u najskljupljem restaranu u Miamiju, i nije se osjećala da tu pripada. Njena stara odjeća se nikako nije uklapala u sliku sa poznatim biznismenima i holivudskim ličnostima. Dovraga kada nije imala dovoljno novca da kupi odjeću. Većinu je potrošila na kartu od Ottawe do Miamija.

Ali nije da će novac više biti problem nakon ovog dogovora. Morala je sama sebi čestitati na svojoj brilijatnoj zamisli. Jedino se pitala kako se ranije nije sjetila toga. Pomjerila se u stolici, osjećajući nečiji pogled na sebi.

Okrenula se i ugledala starijeg čovjeka kako hoda prema njoj, sa onom nekom aurom moći. Kada se probližio, ustala je, pružajući ruku.

„Dorothea Lewins“, predstavila se. Čovjek je prihvatio ruku.

„Pretpostavljam da nema potrebe da se predstavljam, gospođo Lewins.“ Rekao je sjedajući u stolicu, suprotno od Dorothee. Zatresla je glavom, smješeći. Onaj tko nije znao Benicia Corteza je zaista bio idiot, ili je cijeli svoj život proveo živjeći ispod kamena. Cijelog svog života Dorothea je slušala priče o njemu, i nije mogla a da se ne strese u njegovoj prisutnosti. Njena majka je bila u pravu što se tiče njega.

U tom jednom trenutku osjećala se glupo, ali kada je pred očima zamislila pozamašnu svotu novca, skupila je dovoljno snage istog trenutka.

„I kažete da imate jedan zanimljiv prijedlog za mene?“, upitao ju je, razmotavajući salvetu i stavljajući je u krilu.

„Koliko znam clairvoyanti su jedna od najtraženijih rasa?“ Tim početkom je znala da ima Cortezovu pažnju. Čak su mu i oči počele iskriti od teško prikrivene želje. Po prvi put tokom ovog sastanaka, Dorothea se osjećala da nešto vrijedi.

~

„Gospođice Lewins, vratite te rukavice nazad u torbu i ne želim ih više vidjeti napolju!“ Profesorov glas se oglasio učionicom. Zamrzla sam se u pokretu, podižući glavu da pogledam profesora u oči. Visok tip, sa sivim očima, i kovrdžavom kosom. Jedan od razloga zbog kojih sam mrzila zamjenu je činjenica da su se uvijek pretvarali da znaju bolje od stalnih profesora.

Prevrnula sam očima, i vratila rukavice u torbu.

„Da, gospodine.“ Tiho sam dodala.

Uzela sam olovku, i nestrpljivo počela tapkati njom. Sigurno je većini mojih prijatelja bilo čudno što ja nosim rukavice, ali sam morala. Ne, nije to bila nikakva alergija ili bilo šta slično. To je jednostavno bilo do mene. Bila sam clairvoyant.

Naravno, ni to nikome nisam rekla. Sumnjam da bi svi bili odušeljveni tom viješću. Može se reći da sam bila nešto posebno, iako se tako nisam osjećala. Postojao je drugi svijet zajedno sa normalnim, ljudskim u kome su svi bili normalne. U tom drugom svijetu razno razni ljudi se mogli pronaći. Od vukodlaka, vampira do polu-demona, vještica i čarobnjaka.

Clairvoyanti su također postojali, i moja 'moć' je bila da dodirom mogu vidjeti kroz tuđe oči. Ne bilo koje, samo kroz oči one osobe koja je posljednja držala taj predmet. Zbog toga sam nosila rukavice: da bi izbjegla nepotrebne kontatke, iako sam za sve imala različite izgovore. Ponekad alergija, ponekad infekcija, opekotine, ožiljci, itd.

„Brzo će se završiti čas“, Theo je rekao, primjećujući moje prste savijene u šaku. Nasmiješila sam se.

Theodore je bio jedan od mojih prijatelja, i možda jedini koji me je u potpunosti mogao razumjeti. Vidite on je polu-demon. I ja sam mislila da sam ja loša. Ali generalno nije bio loša osoba. Barem me tokom ovih nekoliko godina pozanstva nikada nije pokušao pojesti, ubiti ili nešto slično.

Polu-demoni nisu bili oličenje zla, niti bilo šta slično što u šta su razni ljudi vjerovali. Bili su potpuno obični, i mogli su biti dobri ili loši, kao ja ili ti.

Pratila sam lekciju još neko vrijeme, prije nego sam shvatila da mi je potrebna hemijska olovka da nešto zapišem. Sagela sam se, rukom tražeći olovku u torbi.

„Šta to radite, gospođice Lewins?“ Začula sam tiho pitanje profesora Toma. Podigla sam pogled, pokazujući mu svoje jako bijele zube.

„Tražim olovku, profesore.“ Odgovorila sam, nevino ga gledajući. Zaustavio se za trenutak, očigledno iznenađen mojim odgovorom. Frknuo je, i onda odšetao.

Napokon sam uspjela napipati olovoku u svom smeću koje sam držala u torbi. Istog trenutka sam gledala potpuno drugačiju scenu od učinionice. Činilo se da se nalazim u restoranu. Preko puta mene je sjedio stariji čovjek, sa sijedom kosom, i prilično ćelavom glavom.

„Govorite da je vaša kćerka clairvoyant, gospođo Lewins?“ Upitao je muškarac, gledajući u mene svojim ledeno smeđim očima. Na svoje iznenađenje nisam se stresla.

„Ne govorim samo to, gospodine Cortez. Čak ću vam dobrovoljno dati i adresu gdje je možete pronaći.“ Nasmiješila sam se, ponosna na sebe.

Uz uzdisaj ispustila sam olovku, i ona je pala na pod. Nekoliko učenika me je pogledalo, i onda se vratilo slušanju lekcije. Ostavila sam olovku na podu, iako je nogom tiskajući bliže klupi.

Duboko sam disala, još uvijek u šoku. Pogledala sam prema satu, shvatajući da je bilo samo pet minuta prije kraja časa, što je u ovom trenutku djelovalo kao cijela vječnost. Theo me je čudno pogledao, ali sam tiho šapnula da ću mu objasniti.

Gledajući profesora kako crta nešto na tabli, shvatila sam ono što se desilo prije nekoliko trenutaka. Majka me je izdala.

Zvono je zazvonilo, bukom objavještavajući da je čas gotov. Skočila sam stolice, grabeći stvari.

„Zoe, šta se desilo?“ pogledala sam prema Theu, dok je on polako sakupljao stvari.

„Upravo sam vidjela svoju majku“, odgovorila sam. Bila mu je potrebna samo sekudna da shvati o čemu se radi.

„Šta je uradila?“

Još jednom sam udahnula duboko da bi se spriječila od vrištanja u ljutnji. „Izdala me je.“ Rekla sam to, brabeći torbu i trčeći prema izlazu. Theo nije zaostajao iza mene, te se iste sekudne stvorio pored mene.

Njegova smeđa kosa je bila razbsrušena, a ruksak prebačen preko ramena. Nedostajat će mi.

„Kako misliš izdala te je?“ Sada smo bili na dugačkom hodniku. Sudaralila sam se sa nekoliko učenika u svojoj žurbi da dođem do izlaza.

„Kako mislim? Mislim da je otišla do Corteza i rekla mu gdje ja živim. Tako mislim!“ zadnje riječi sam viknula, u trenutku kada sam otvarala vrata. nisam obraća pažnju ako me je nekoliko djevojaka čudno pogledalo.

„Cortez kao kod Cortez Cabal?“ Theo me je i dalje pratio ukorak, iako je to najvjerovatnije značilo da će propustiti sljedeći čas. Ne da je inače mario za nastavu, ali ipak nisam mogla tražiti da izostaje sa nastave zbog mene.

„Da, mislim kao Cortez Cabal. Pretpostavljam da su Benicio i drugi bili jako sretni što su napokon dobili još jednom clairvoyanta!“ Dreknula sam se. To najvjerovatnije nije bilo najpametnije, s obzirom da sam dobivala jako čudne poglede i da sam svijetu priznala da sam ono što nitko nije smio znati.

Za sve one koji ne znaju Cortez Cabal je jedna ogromna koroporacija, nešto u stilu mafije samo više organizovano i moćniju. Za Cabale su radili natprirodne, ljude kao ja ili Theo. Naravno, Cortez Cabal nije bio jedini ali je trenutno bio prvi u nekoj kratkoj rang listi. Bilo su četri korporacije. Cortez Cabal, Nast Cabal, St. Cloud Cabal i Boyd Cabal.

Ali naravno da će se moja majka obratiti onim koji su stojali na vrhu. Oni su ipak davali puno više novca, i možda je mislila da ću bolje proći ako se njima pridružim.

Ako su plate bile toliko dobre, i ako ću najvjerovatnije biti zbirnuta do kraja života, postojao je jedan problem kada radite za tvrtke kao Cortez Cabal. Vidite, na kraju izgubite razum. Ne, to se nije odnosilo na sve rase natprirodnih. Trenutno su postojale samo dvije rase koje su mogle poluditi od svojih moći. Prizivači duhova, ili kako ja preferiram reći necromanceri i clairvoyanti. Naime postoji mogućnost ako gledaš previše u živote druge, svoj život ćeš na kraju izgubiti. Ili ako ne život onda sigurno razum. Još jedan od razloga zbog čega je bilo preporučljivo nositi rukavice.

„Pretpostavljam da ne trebam biti genij da shvatim da bježiš?“ upitao je Theo, zaustavljajući se u koraku. Dopustila sam mu da mi uzme pet minuta mog već sada dragocjenog vremena. Bila sam možda sretna što je sjedište Cortez Cabala bio u Miamiju. Trebat će im duže da dođu.

„Nego šta. Baka će biti pogođena. Uspjela nam je pronaći sigurno mjesto, da bi moja jako pametna majka sve to upropastila.“ Krenula sam hodati, ali kada sam ivdjela da me Theo i dalje prati, zaustavila sam se. „Theo, ne ideš sa mnom.“

Podigao je ruke. „Što ne?“

„Theo, ti imaš život ovdje i nećeš ga izgubiti. Zaista nema potrebe da ideš sa mnom“, rekla sam, trudeći se da djelujem kao da mi je žao. Iskreno, nisam željela da ide sa mnom. Ne da ga nisam voljela ili neki od drugih suludih razloga, ali sam rekla da nije bilo potrebe.

„Zoe, ti si možda clairvoyant i jedan od najtraženijih, ali misliš da će dopustit da jedan polu-demon, najvećeg reda hoda slobodno ulicama?“

Morala sam priznati da je imao pravo. Najvjerovatnije način na koji sam opisala, djeluje kao da je pod moranjem pridružiti se Cabalima, ali recimo da su imali nevjerovatne načine ubjeđivanja.

A što se tiče Thea, koji je bio polu-demon sa posebnim mogućnostima što se tiče vida, i to najvećeg reda Aspicio. Tako kada se stavi, sumnjala sam da će ga slobodno pustiti da hoda.

„Pa dobro sada, kada to tako stvariš“, rekla sam, nesjvjesno trljajući svoju drugu ruku. „Ali zar ćeš ostaviti svog tatu samog?“

Otpuhnuo je na riječ tata. „Drag mi je i sve to, ali mislim da će preživjeti bez mene. Ionako on cijelo vrijeme govori da bi bilo vrijeme da se maknem iz kuće“, odgovorio je, cereći se.

Zastala sam da razmislim na trenutak. Iskreno, nisam znala šta da radim.

„Ako želiš, ali to je tvoj izbor.“ Da bi još dodala naglaska na svoje riječi, zaprijetila je prstom. Nacerio se, i krenuo hodati. Kladila bih se da je čak počeo pomalo poskakivati. Nekada sam se pitala tko je od nas dvoje bio više djetinjast.

Uzeli smo bus do kuće. Prva od kuća u redu, je bila moja, pa tek onda pet kuća poslije njega.

„Spremi se.“, rekla sam, i on je na to prevrnuo očima. Krenuo je nešto reći (pretpostavljam Naravno, da su će spremiti), ali sam ga prekinula prije nego je mogao pomjeriti usne. „Naći ćemo se ovdje za pola sata.“

Možda smo bili u žurbi, ali definitivno će im trebati nešto duže da dođe. Ili sam se baram nadala i držala prekrižene prste. Na moje riječi, Theo je klimnuo glavom, i onda otrčao prema svojoj kući. Ja sam se, s druge strane, odvukla do ulaznih vrata.

Naša kuća nije bila velika, to jest, bilo je bolje reći bila je mala, barem po mojim mjerilima. Postojale su dvije sobe, dnevni boravak i kuhinja koja je bila veličine ostave. Ni svoju sobu nisam računala kao sobu jer se u nju jedva ugura krevet i ormar. Zadaću pišem u dnevnom boravku. Baka je okupirala drugu sobu, i zaista mi je bilo drago.

Bez obzira koliko sam je voljela, previše vremena u društvu lude žene nije bilo dobro za um bilo koga. Plus, većinu vremena je pričala nepovezano.

Utrčala sam u sobu, otvorila ormar i počela tražiti ruksak za kampiranja, zajedno sa vrećom za spavanje. Srećom, jednom prilikom sam ih kupila kada je Theu palo napamet da ne bilo loše otići kampirati. Kod njega je ostao šator. Napokon sam napipala ruksak, i povukla. Zajedno sa njim ispalo je i pola odjeće.

Otovorila sam ruksak, pronalazeći vreću za spavanje u njemu. nasmiješila sam se, bacajući ga na krevet. Rukom se hvatajući za vrata ormara, uspravila sam se. Pogledala sam u odjeću, trudeći se da odmah odlučim šta će mi trebati i šta je bilo najpametnije za ponijeti. u ovom slučaju, slojevito oblačnje je bilo jako bitno.

Nije vjerovala da će dugo provesti kampovajući, ali vrijedilo je biti za sve spreman. Kasnije, mogu otići u neki grad ili nešto slično, ali za sada, mislim da ću se držati onog sakrij se što bolje možeš. A u krajnjem slučaju, može biti jako zanimljivo.

Na kraju, strpala sam pet majica, dva džempera, deblje farmerke, donjeg veša (ni u ludilu ne bih zaboravila), i još nekoliko detalja. Kada sma pogledala u spreman ruksak, ostalo još mjesta, tako da sam ubacila još dvije majice, i zatvorila ga. Za njega sam zakačila vreću za spavanje, i otišla se sama presvući.

Mislim sada je bilo proljeće, ali to i dalje nije značilo da su se temperature penjale više od dvadeset-pet stepeni, ali je to moglo značiti da će navečer biti hladno. Tako sam završila sa potkošuljom, majicom kratkih i dugih rukava, laganim džemperom, i jaknom. Da, moram priznati da sam bila jako pažljiva.

Što se tiče novca, to je već bio problem. Trenutno kod sebe nisam imala više od dvjesto dolara, što će biti možda dovoljno neko vrijeme, ali ni za šta više. Ako bi smo samo kupovali hranu, mogli bi preživjeti neko vrijeme, dok ne nađemo posao. Za novac se najvjerovatnije ne bih trebala toliko brinuti, jer sam znala da će Theo ponijeti karticu, a njegov otac je imao novca. Neću se najbolje osjećati što se tiče toga, ali ipak je odlučio krenuti sa mnom.

Bacila sam posljednji pogled prema sobi, tražeći da sam nešto zaboravila. Ostavila sam svoj mobitel. Iskreno odgledala sam previše onih CSI emisija, da sam svjesna da bi me mogli pratiti. Bila bi manja mogućnost toga, da se ne radi o Cortez Cabal. Imali su oni svoje načine pronalaska. Mogla sam se samo nadati da će im trebati dugo. Jako dugo. Jedno pedeset godina, nije zvučalo loše.

Prije nego sam izašla, morala sam se pozdraviti sa bakom, bez obzira koliko je luda bila. Sjedila je u svojoj sobi, u jednoj od jako udobnih fotelja, na koje sam uvijek bila ljubomorna. Nije me ni pogledala kada sam ušla.

„Bako, ja odlazim“, rekla sam, prilazeći joj. Nagnula sam se da bi je poljubila u čelo. Pogledala sam u njene smeđe oči, koji su odavno izgubile svoju oštrinu, ali u tom jednom trenutku djelovala je potpuno normalno.

„Šta se desilo, Zoe?“ Upitala je. Tačno, tri sekunde sam stajala, buljeći u baku. Prvi put u zadnji pet godina da je uspjela biti normalna na više od sekunde.

„Majka me je izdala.“ Baka me je tužno pogledala. Srce mi se slomilo gledajući je tako. Svoj cijeli život je bježala od Cabala, i sada da nas njena vlastiti kćerka izda stvarno nije bilo lijepo za znati.

„Trebala sam znati. Uvijek je željela puno bolje od lude majke i kćerke“, odgovorila je baka. Primjetila sam graškice znoja na njenom čelu. Od malena sam znala znakove. Borila se da ostane sa mnom a ne da ode u nečiji tuđi život.

„Bježi i sakrij se. Nikada se ne vraćaj, niti gledaj iza sebe. Pazi, i volim te!“ To su bile zadnje riječi koje mi je rekla, prije nego je opet izgubila vezu sa stvarnošću.

„Volim i ja tebe, bako.“ Promrljala sam.

„Idiote, donesi vruću vodu“, čula sam je da govori dok sam zatvarala vrata.

Začula sam kucanje na vrata. svukla sam rukaviceu, hvatajući prvu stvar koja je pripadala mojoj majci. Srećom, još uvijek je bila u avionu. Zaključak je bio: Theo.

Otvorila sam vrata, i bila sam upravu. Moj prijatelj, za koji centimetar viši od mene, je stajao na vratima, naslanjajući se ramenom na okvir.

„Ponio sam prokleti šator, bolje bi bilo da nam treba, jer ga prvom prilikom bacam.“

Lagano sam ga udarila u rame. „Naravno da će nam trebati, geniju. A sada idemo kupiti karte za...?“ Upitno sam pogledala. Zaista nisam imala blage gdje ćemo ići.

Uhvatio me je za ruku i povukao. To je bio znak da sam trebala hodati, koji sam mogla shvatiti i da mi je lijepo rekao.

Theo je izvukao nekakvu bilježnicu iz džepa svoje jakne, i otvorio je. „Uzeo sam bilježnicu. Nekada je pripadala mojoj majci. Ima pribilježenih nekoliko adresa. Trenutno mislim da nam je najpametnije da kupimo karte za vlak za Toronoto, i onda izađemo u jednom od gradova usput. Navodno neka Jackie tu negdje živi.“

Klimnula sam glavom i uputili smo se prema željezničkoj stanici.