Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

Nešto kraće poglavlje, ili meni barem tako djeluje. Ako je nešto nejasno, pitajte. I ispravite ako sam koju informaciju pogrješila što se tiče Kanade, gradova i ostalih stvari. I to je to.... :D

---------------------

Navodno Jackie Findalay je živjela u Cobourgu, iako je Theo rekao da je moguće da je više nema. Toj bilježnici je bilo više od deset godina. Nisam mu ni govorila kolika je mogućnost da Jackie još uvijek živi u Cobourgu, niti koliko je morala imati godina kada ju je Theova majka poznavala. To ionako nije bilo bitno. Odlazili smo, to je trenutno bilo najvažnije.

Sve u svemu, Theo je odlučio platiti karte. I da sam protestovala ne bih imala dovoljno novca da platim za oboje. Prethodno smo ispraznili kreditnu karticu i onda je bacili u smeće. Više je nećemo smjeti koristiti. Dok smo čekali vlak, otišla sam kupiti novine, i nešto hrane, iako me je Theo uvjerovao da nije potrebno (Zoe, imaju prokletu hranu na vlaku!). Naravno, nisam ga slušala.

I sada, dvadeset minuta poslije, sjedili smo u vlaku. Theo je prvi uzeo novine, a mene ostavio sa svojim mislima. Nije da sam bila iznenađena. Mogao je on biti žaljiv u jednom trenutku, ali poslije i zaboravio šta se desilo. dobro, ne baš tako, ali je sada sigurno mislio da me je baš briga što me je majka izdala.

Sada kada pomislim na to, toliko me iživcira da ne znam kako sam mirno sjedila u sjedištu. Kako se usudila to uraditi? Njena prokleta ambicioznost i potreba za novcem. Samo da je našla bolje plaćen novac bolje bi prošli.

Dok sam još bila mala, i baka još uvijek bila relativno normalna, govorila mi je kako sam uvijek morala biti spreman na bijeg. Pričala mi je o vremenu kada je ona bježala, ali nisam joj vjerovala. Na kraju krajeva, tko će nas sada izdati. Pa izgleda da nisam trebala tražiti dalje od kuće.

„Ta prokleta žena!“ proskitala sam, još čvršće zgrabiviši sjedište. Theo mi je dobacio radoznao pogled, a ja sam se samo nasmiješila. Nije mi se dalo razgovarati o tome sa njim.

Dotakla sam ponovo njenu olovku, da bi shvatila da je još uvijek bila u avionu. Srećom, ni Cortez Cabal nije mogao ubrzati let aviona, niti je imalo bilo kakve leteće polu-demone. Mislim postojali su polu-demoni koji su se mogli teleportirati, ali ne na velike udaljenosti. Nekih dvadeset metara je bio njihov maksimum, ali su se mogli teleportirati i vertikalno, tj. preči sa jednog kata na drugi.

Udahnula sam nekoliko puta, smirijući se. Nije bilo potrebe razmišljati o majci. Da, povrijedila me je, ali začuđujuće nije boljelo onoliko koliko sam mislila da će.

~

Negdje na pola puta do Toronta, okrenula sam se prema Theu. Bilo je krajnje vrijeme da dovršimo zadnje faze svog plana. Prije nego što sam se obraitla provjerila sam da li je netko prisluškivao, ali ništa nisam primjetila. Po prvi put sam bila zahvalna na izumu iPoda i ostalih vragova za slušanje muzike. Činilo se kao da je svako u vlaku slušao neku vrstu muzike, i to prilično glasnu. I dalje sam mogla čuti pjesmu od gospodina koji je sjedio iza mene.

„Theo, gdje izlazimo?“, upitala sam. Znala sam da nam je krajnja destinacija Cobourg, no nisam mislila da je najpametnije da izađemo tačno u tom gradu.

„Pa nadam se da nisi razmišljala u iskakanju iz vlaka. Mislim da bi to privuklo mnogo više pažnje.“ Odgovorio je, spuštajući novine.

Udarila sam ga laktom, a on je uzviknuo od boli. Prevrnula sam očima, ni na trenutak ne vjerujući mu.

„Ne. Mislim sam da ne bi bilo najpametnije izaći u Cobourgu. Možda ranije, pa onda odšetati. Na taj način da barem malo više zamaskiramo trag.“

Razmislio je nekoliko trenutaka, i onda klimnuo glavom. „Nije loša ideja. Gdje predlažeš da izađemo?“

To pitanje sam dočekala vađenjem mape i otvaranjem je. „Vidiš Cobourg je ovdje, a mi bi mogli izaći u Trentonu.“ Prstom sam pokazala na gradić nekoliko centimetara udaljen od Cobourga. Šteta što tako nije bilo u stvarnom životu.

„Jesi luda? Misliš da odemo od Trentona do Cobourga.“ Prstom je još jednom odmjerio udaljenost, i onda tiho zazvižadao.

„Naravno da ne, geniju. Uzet ćemo bus ili nešto.“ Rekla sam, iz nekog razloga bacajući pogled na svoj odsjaj u prozoru. Moja svijetlo smeđa kosa je zaista bila uočljiva. „I mislim da bi se trebala ofarbati i ošišati.“ Dodala sam.

„Da se ne svađamo, izlazimo u Trentonu, ali ti onda nosiš prokleti šator jer je on bio tvoja ideja.“

„Kada nam bude zatrebao želim da te vidim kako se žališ.“ Prkosno sam odogovorila, iskreno se nadajući da nam neće trebati.

„I ovaj, što bi se farbala?“

Podgila sam obrvu. „Zaista to pitaš. Mislila sam da imaš više ćelija u mozgu. Da ne bi previše iskakala iz gomile. Ljudi će se prije sjetiti osobe koja je imala svijetlo smeđu kosu, nego osobe sa dosadno smeđom kosom.“

Srećom nisam imala velike grudi, ili bilo šta slično, tako da to ne bi upadalo u oči. Plastična operacija u ovim trenucima nije bila baš najpametniji izbor.

„Pa de, nisam shvatio odmah na početku.“ Počešao se po glavi.

„Očigledno da nisi.“ Još jednom sam prevrnula očima.

~

„Sljedeća stanica je Trenton.“ Glas se oglasio vozom. Trznula sam se, budeći se iz svog ionako kratkog sna. Theo je pored mene već bio spreman da izađe.

Nekoliko minuta kasnije, vlak se zaustavio. Uzeli smo sve torbe, nabacili ih na leđa, Theo malo teže, i krenuli prema izlazu. Vrata su se otvorila, i mi smo iskočili na platformu. Približila sam se prema Theu, koji je zabrinuto gledao na sve strane. Bio je namršten, što je značilo da trenutno provjerava da li je itko sumnjav u dokolici.

Prednost ako si polu-demon sa moćima vida, je da ti je vid na daljinu više od savršenog. Ah, kako bi ja to željela.

U hodu je, izgleda zaključio da nema nikoga opasnog, jer se prestao mrštiti. Požurili smo prema izlazu, svatko od nas gledajući na sve strane tražeći ikakav znak koji bi nas uputio prema autobuskoj stanici. Nismo ništa vidjeli. Srećom, primjetila sam mapu Trentona pored stola za informacije. Zgrabila sam je, i pridružila se Theu.

„Prvo idemo jesti“, promrmljao je Theo, nakon što se njegov stomak glasno oglasio.

Složila sam se sa njim, iako nisam bila ni najmanje gladna. Na vlaku sam pojela sve ono što sam kupila. Theo je tvrdoglavo odbijao moju hranu, a hrana na vlaku se nije činila toliko jestivom.

Dogovorili smo se da će on otići jesti, dok ja svratim do obližnjeg frizerskog salona. Pola sata kasnije kada sam izašla, djelovala sam apsolutno grozno, što je bila dobra strana. Majka nikada ne bi pretpostavila da bi se ofarbarala, a tek skratila kosu. Sada mi je bila negdje do uha. Uzdahnula sam, sa žaljenjem gledajući u svoj odraz. Od sada pa nadalje u planu nemam bliske susrete sa ogledalima.

Preko puta sam primjetila momka sa kratkom kosom. možda da nije zadržao isti ruksak kao i od prije pola sata, i istu boju kose, možda bi prošla pored njega, ali sam znala jako dobro da je bio Theo. On je s druge strane samo gledao u mene, kada sam mu se približila.

„Stvarno te nisam prepoznao, na daljinu.“

„No shit, Sherlock“, rekla sam, hvatajući ga pod ruku, gurajući naprijed da hoda. Nije mu trebalo dugo da shvati šta je trebao raditi.

Laganim, ali sigurnim koracima uputili smo se prema autobuskoj stanici. Prekrižite sigurnim. Previše puta smo stali i gledali u kartu. Na kraju uspjeli smo je pronaći. Ja sam bila na ivici uzvikivanja 'Hallelujah'.

Kupili smo karte za Cobourg, i sjeli da čekamo. Uskoro Theo je pronašap jako zanimljivu temu da pričamo, o ružičastom laku za nokte. Nemam blage otkud mu je on pao napamet, ali sam pristala da pričamo. Sve je bilo bilo od tišine.

Ili sam barem tako mislila.

Kako god bilo, sa raspravljanja u ružičastom laku za nokte, prešli su na raspravu u Thevoj majci.

„Jedna stvar mi nije jasna, ako je tvoja majka bila obična, kako je onda vodila evidenciju natprirodnih?“ Naravno da je bila obični čovjek. Polu-demoni nasljeđuju moći od svojih očeva, demona naravno, dok izgled, srećom, naljeđuju od majki. Ne znam da li bi se družila sa Theom da je bio crven sa rogovima i repom. Iako i dalje nismo znali kako izgleda demon.

Theo je uzdahnuo.

„Recimo da majke imaju šesto čulo da shvate da dijete nije uredu. Bili kako bilo, moja majka je izučavala demonologiju, i igrom slučaja upoznala Roberta Vasica, profesora demonologije i polu-demona. On joj je sve rekao. Onda je ona nastavila istraživati. Većina ovih ljudi su polu-demoni i žive u Americi.“ Mahnuo je bilježnicom pred njenim nosom. Namrštila se.

„Robert Vasic?“

„Nemoj mi reći da nikada nisi čula za njega?“ Odmahnula sam glavom, ali je Theo nastavio nekoliko trenutaka buljiti u mene. Tek kada sam podigla obrvu, odlučio me je udostojiti odgovorom.

„Robert Vasic je polu-demon, Tempestras.“ Na moj i dalje zbunjen pogled, Theo me je i dalje u čudu gledao. „Ne mogu vjerovati da postoji vrsta demona za koju ti nisi čula? Nevjerovatno. Trebao bih ovo pribilježiti. Naime polu-demoni kao Robert mogu kotrolirati vrijeme.“ Na to je frknuo. „Prejaka riječ, najviše što mogu je kontrolirati već postojeće vremenske uvjete. Ako trenirani, možda stvoriti koju munju. Često takvi demoni bolje služe kao ljudski kišobrani. Drži ga za ruku i nećeš pokisnuti.

„Srećom da polu-demoni nisu X-men“, promraljala sam ispod glasa, dižući se. Bus sam primjetila iz daljina, što za moje čuđnjene Theo nije.

Nešto kasnije, sjedili smo u busu. Okrenula sam se prema Theom sa namjerom da nastavim razgovor. Obično ja sam bila ta koja je najviše znala, ponajviše zbog bakinih spisa, ali ovaj put Theo je bio taj koji je znao više.

„Koja vrsta je Jackie?“ nisam mogla a da ne pitam. Nadala sam se da je bila nešto korisno.

„Ex-Exp. Nešto tako.“ Otovorio je bilježnicu, podižući obrve kako je nekoliko puta pročitao ime. Prevrnula sam očima, uzimajući bilježnicu.

„Expisco? Expisco?“ Podigla sam glavu prema njema. „Ali ta vrsta ne postoji.“

„Izgleda da postoji.“ Ponovo sam pogledala u bilježnicu. Bio je stavljen mali križić pored njenog imena. Kada sam ja nešto pisala to je obično značilo da postoji nekoliko detalja što se toga tiče. Prelistala sam nekoliko stranica, dok nisam pronašla ono što sam tražila.

„Expisco naslijeđuje drugi dio moći demona.“ Pročitala sam relativno tiho. Theo se počešao po glavi. Ne da mu je to više značilo, a iskreno to ništa ni meni nije značilo. Baku su više zanimale druge vrste a ne polu-demoni i ne oni koji su navodno izumrli.

„Izgleda da ćemo morati upoznati tu Jackie da vidimo šta je zaista.“ Rekla sam, zavaljujući se nazad u sjedište, bilježnicu dajući Theu.

„Možda izgled?“ nasmijala sam se.

„Ne znam baš koliko je izgled druga moć, jedino ako nisu veličanstveni kao Brad Pitt.“

Okrenuo se prema meni. „Zbog čega je Brad Pitt toliko lijep? Iskreno, meni je očajan.“

„To ja tebi pokušavam reći za Angelinu Jolie i Megan Fox.“

I tako smo ostatak puta raspravljali o holivudskim zvijezdama. Uspjela sam zaboraviti da smo zapravo bježali, a ne samo putovali kako smo to nekada radili.

~

Četerdest minuta kasnije, stajali smo na stanici u Cobourgu, okruženi stranicima i u gradu za koji nikada nismo ni vidjeli ni čuli. Pitanje je bilo kako pronaći Jackie Finadlay, i da li je još uvijek živjela ovdje. Sada nije bilo šanse da privlačimo pažnju na sebe, tako da smo otišli do internet kafea. Nadala sam se da će internet po prvi put dokazati da je bio koristan kao što sam mislila.

Jedino su mi ovi ruksaci već počinjali ići na živce. Trebali smo ih negdje ostaviti. To je kao i obično bilo lakše za reći nego uraditi.

Tako da sam na kraju zadužila Thea da me sačeka napolju, i pričuva ruksake.