Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

Ono što sam sada radila donekle se graničilo sa ludošću – udarala sam glavom od zid. U svoj silnoj genijalnosti naposlijetku sam odlučila da bi ipak bilo najpametnije da pokušamo uhvatiti serijskog ubicu. Ne želim uopšte da razmišljam zbog čega sam to pomislila. Zaista ne želim, niti se želim prisjećati pogleda kojeg sam zaradila od Felixa.

I cijelo vrijeme sam se trudila da dokažem da zapravo posjedujem viši nivo inteligencije, kada sam morala uraditi samo jednu stvar da bi to sve palo u vodu, kao da se nikada nije desilo. Zbog čega je bilo to tako jednostavno uraditi?

No bez obzira što sam izbarala nisam mogla prekrišiti ono što sam rekla, tako da sam završilas sa vlasi kose kada sam došla kuće. Sjela sam na fotelju u dnevnom boravku pitajući se šta da radim sa tom vlasi kose. Bila je previše laka za izgubiti i previše vrijedna da bi se to desilo.

Morao je postojati način da to spriječim.

“Zoe, slušaj me pažljivo“, Edith je rekla svojoj malenoj unučici. Ovo je bila posljednja mogućnost da joj prenese svoje znanje, iako je sumnjala da bi se malena Zoe mogla ičega sjećati kada odraste, ali bilo je vrijedno pokušaja. Kada izgubi razum sigurno neće imati takvu priliku.

Zoe je sjedila u turskom sijedu na podu, njene radoznale, smeđe oči su gledala u baku. Eidth je ustala sa fotelje, i sjela naspram Zoe.

„Postoje dva načina na koja možeš koristiti tuđe moći. Prvi, onaj koji ćeš prvog upoznati je kroz dodir.“ Rekla je. Sjećala se kada je za prvi rođendan svojoj unuci darovala par rukavica, na što je Dorothea poludila od ljutnje. S neke strane potpuno je razumjela svoju kćerku. Niti ona nije željela da Doroteha postane ono što je ona bila.

„Drugi način, mnogo opasniji i rijeđe korišten je da se navikneš na osobu kroz čije oči trebaš vidjeti. Trebaš nešto češće koristiti tuđe predmet i uskoro ćeš moći primjetiti da ti predmet više neće biti potreban.“

Zoe se počela po glavi, tako uništivši pletenicu koju je saplela Dorothea. „O čemu bako pričaš?“

Edith je uzdahnula. I dalje postoji nada da će se nekada sjetiti.

Probudila sam se uz glasan uzvik, za koji sam shvatila da je došao od mene i glasio je više manje „Eureka!“.

Skočila sam sa fotelje, potpuno sretna što sam se toga mogla sjetiti. Ni u najluđim snovima nisam pomislila da bi se nečega takvog mogla sjetiti. Ipak sam imala, sudeći prema snu, neke dvije ili tri godine.

„Šta se desilo?“ Theo je provirio kroz vrata. Rukom sam mu mahnula da uđe, i on je to uradio. Radoznalo me je gledao, svakog trenutka očekujući da ću odgovoriti.

„Shvatila sam način kako mogu gledati kroz oči ubojice a bez da nosim vlas kose sa sobom svugdje“, veselo sam rekla, ponovo se bacivši na fotelju.

Theo me je iznenađeno gledao, ali i kada je shvatio šta sam govorila nije djelovao previše oduševljeno zbog mene. Frknula sam, podignuvši obrvu. Ponekad me je njegovo ponašanje krajnje zbunjivalo.

„Kako si to shvatila?“ Upitao me je, sjedajući na sofu. Nageo se naprijeg, svoje laktove nasljanjajući na butine, dok je glavu držao naslonjenu na jednoj ruci.

„Sada sam sanjala da bi mi je to baka rekla. Znam da jeste, jer se sada svega kristalno jasno sjećam“

„Zašto osjećam ali u toj rečenici.“

Gledala sam neko vrijeme, pokušavajući da pronađem najbolje riješenje. Ako kažem da je to u neku ruku bio opasniji znala sam da će Theo provesti sljedeći sat vremena pokušavajući me ubjedititi da to ne uradim. Ali to je trenutno bilo najsigurnije.

Zbog čega mi je ovo bilo potrebno?

Uzdahnula sam. „Tako možeš brže izgubiti svoj razum.“

Theo je trepnuo jednom, pa onda dvaput i na trećem putu se zaustavio, i umjesto toga samo buljio u mene. „Jesi li ti normalna?“ Konačno je uspjeo prozboriti te četiri riječi.

„To je trenutno najsigurnije riješenje“, rekla sam, i onda jednom progutala. Imala sam osjećaj da ga taj odgovor neće zadovoljiti.

„Zajebi najsigurnije riješenje, pričamo o tvom razumu, a ne prokletom spašavanju svijeta!“ Viknuo je. Zatvorila sam oči, duboko udahnuvši.

„Theo, jednostavno moram znati tko to radi. Ne mogu samo otići.“ Rekla sam, napola ne vjerujući onome što sam govorila. Nikada u životu nisam pomislila da ću pokušati žrtvovati bilo što za nekoga koga nisam znala. Uvijek sam se smijala ljudima koji su radili. „Ne sada kada sam to vidjela“, tiho sam dodala.

Theo je rukama pokrio lice. „Zoe, ne znam šta da ti kažem. Na kraju ćeš opet uraditi po svom.“

Nasmiješila sam se. „Potrudit ću se da to ne koristim puno.“

Odmnuo je glavom. „Bolje bi ti bilo. Ne želim da u četerdesetoj imam najbolju prijateljicu koja ne zna tko sam.“

Nekoliko dana nakon mog razgovora sa Theom, nastavila sam raditi ono što sam rekla da ću umanjiti. Svaki dan bih najmanje nekoliko puta dotakla vlas kose, ali to nije bilo previše produktivno kada je ubica većinu vremena spavao, ili bio u nekoj sobi u kojoj definitvno nisam mogla odrediti gdje je.

Tek za vrijeme jedne večere, kada sam slučajno pomislila na ubicu i vidjela kroz njegove shvatila sam da sam na kraju uspjela. Vlas kose mi više nije bila potrebna. Naravno, ja sam najvjerovantija bila jedina koja se tome zapravo radovala. Theo me je samo tužno pogledao i nastavio sa jelom. Cecily i Felix nisu obraćali previše pažnje. Moguće da su se pravili da se to nije desilo.

~

Zbog čega traženje veza između ubijenih nije bilo lagano kao što su to prikazali na filmovima. Dovraga, Theo, Cecily i ja smo proveli najmanje dva dana pokušavajući shvatiti povezanost između čovjeka koji je sada bio mrtav i sigurno mrtav, i Jackie.

Čak smo u jednoj praznoj sobi postavili tablu, napisali sve moguće teorije, svaka luđa od druge, ali ipak nam je davalo osjećaj da smo nešto radili. Možda traženje serijske ubice nije bilo tako lagano, pogovotu kada nisi držao sve konce u rukama.

Sada nam je jedino preostalo čekanje na nove dokaze i nove mogućnosti.

~

Sljedeći dan bih rekla da je protekao u čistoj dosadi, da nije bilo događaja koji bi to mogao promjeniti.

Sjedila sam na sofi, nogu podignutih, čitajući neku knjigu koja sam našla u Cecilynoj sobi. sigurno bi bilo puno bolje da sam obalvjala neko istraživanja, ali koja je bila poenta kada nismo ništa znali. Ako šta saznam kroz gledanje, slijedit ćemo trag. Do tada ću samo bježati od Cabala. Nije djelovalo kao da to previše smeta Felixu i Cecily.

„Da li si spremna?“ začula sam pitanje. Podigla sam pogled, podižući obrvu u Felixovom smjeru.

„Za šta?“ Upitala sam ga. Bacila sam pogled na stranicu, ponovila broj stranice u glavi, u nadi da ću ga zapamtiti. To je uvijek bilo glupo, jer bi mi se pomješao da tonom brojeva u glavi, ali kažu da vrijedi vježbati.

„Da napokon vidimo da li posjeduš talenat da pogodiš metu na udaljenosti od jednog metra“, uslijedilo je objašnjenje od Felixa.

Istog trenutka sam bila na nogama, sretno ga obavještivši da sam bila slobodna i sretna da to uradim, te da nisam imala nikakvih zakazanih i bitnih sastanaka cijeli dan.

Vjerovala sam da je njegova oprema već bila u automobilu, jer se nismo zaustavili da je ponesemo. Navukla sam starke te strčala niz stepenice.

Lagala bih kada bi rekla da nikada nisam imala san da naučim pucati. Predpostavljam da su me one silne CSI serije i akcije razvile tu želju. Zajedno s tim željal da radim neke stvari koje je rijetko tko radio. Naravno, mislila sam na one koje sam znala.

Ali nikada u životu nisam imala priliku da to uradim do ovog trenutka. U neku ruku sam bila zahvalna Felixu, jer kao prvo sigurno nije djelovao čovjek koji je volio da objašnjava stvari. U svakom slučaju poznavati čarobnjaka koji je znapo koristiti vatreno oružje sigurno je bio pomak.

Možda na kraju krajeva njegov ego nije bio visine nebodera, ali tko je znao. Stvari se uvijek mogu promjeniti kako sam imala priliku za zaključimo.

„Gdje idemo?“ Upitala sam ga, primjetivši da izlazimo iz grada. „Ravnica?“

Zatresao je glavom, ivice njegovih usana se izvuše u kratki osmijeh. „Da, nešto tako. Na savršenoj udaljenosti od grada. Nitko neće čuti punjeve i slučajno pozvati policiju.“

„Zar ne koristiš prigušivač?“ Sjećala sam se svih onih serija sa tim vragoima na pištoljima. Bez obzira na njihovu svrhu, morala sam priznati da je pištolj djelovao nekako više elegantno, kao iz onih šijusnkih filmova sa Jamesom Bondom.

Odmahnuo je glavom. „Nema ništa bolje od istinskog doživljaja pucanja.“ Rekao mi je. Možda sam tek u tom trenutku shvatila da je ovo njemu bio hobi. Zanimljiv hobi, ako sam smjela reći.

„Kako si se počeo baviti pucanjem?“ Nisam se mogla suzdržati od pitanja. Ponekad bih tiho proklela svoju radoznalost koja me je više od nekoliko puta dovela u nevolje.

Djelovalo je kao da mu nije smetalo što sam ga pitala. Naprotvi, djelovao je jako zadovoljan. „Pretpostavljam i dalje ne možeš shvatiti zbog čega se čarobnjak koristi pištoljima kada uvijek ima čarolije u svom rukavu? Recimo da sam kroz pucanje naučio da bolje ciljam. I savršen način za opuštanje.“

Vjerovala sam što se tiče dijela da mu je pomoglo sa ciljanjem, no za opuštanje. Recimo da bih ja odabrala nešto drugo. Kao naprimjer fotograju ili slikanje. Dobro, možda ne slikanje pošto mi to definitvno nije išlo od ruke.

„Kako to da su se clairvoyant i poludemon našli u istom društvu?“ Njegovo pitanje me je iznenadilo, zato što ga nisam očekivala. Felix nije djelovao kao osoba koja se brinula o ljudima osim sebe.

Pogledala sam kroz prozor, pokušavajući pronaći adekvatan odgovor na to pitanje. i sama sam se to pitala.

„Čista slučajnost. U školi smo počeli sjediti zajedno. Još u osnovnoj. Nekako smo uspjeli shvatiti da nismo normalni, i otada smo još bolji prijatelji.“

„Dugo vremena ste samo prijatelji“, tiho je rekao. Okrenula sam se na sjedišto, automatski otvarajući usta da se proturiječim, ali onda sam se zapitala zbog čega mi je uvijek smetalo kada je neko pomislio da smo Theo i ja bili par.

„Za sada samo prijatelji“, čvrsto sam odgovorila, u neki ruku potisnuvši unutrašnju dilemu. Sada nisam imala vremena da se time bavim.

~

Na svoje odredište smo došli pola sata kasnije. Izašla sam iz automobila, prvim pogledom pokušavajući upiti što sam više mogla. Na prvi pogled sigurno nije djelovalo kao ravnica, najvjerovatnije zbog toga što smo morali još dosta hodali. Pogledala sam prema šumi koja je očigledno zaklanjala pogled, i jednom glasno zazviždala.

„Imaš problem sa hodanjem?“ Uslijedilo je njegovo pitanje, koja sam znala da će doći čim sam zviznula.

Podigla sam obrvu, rukom zgrabivši naramenicu ruksaka koji je držao. Istog trenutka je pustio naramenicu, i ja sam se suzdržala da ne pokažem da je zapravo težina njega jako iznenadila. Umjesto toga otpuhnula sam pramen kose, i nabacila ruskak na rame.

Felix je sigurno djelovao jako iznenađeno, ali samo sekudnu kasnije je to uspio prikriti. Sam je izvadio još neku kutiju iz gepeka, zajedno sa zelenom kesom nečega što je zvučalo na limnke.

Zalupio je vratima, i krenuo hodati.
„Da li ćemo pucati limenke kao na divljem zapadu?“ Povikala sam prema figuri koja je hodala ispred mene. Teško sam disala, ali sam se svim silama trudila da idem sa njim u korak, ili barem metar od njega. Nakon što ništa nije odgovorio, dodala sam: „Nemoj mi reći da si ponio i revolvere?“

Glasno se nasmijao. „Definitvno te ne želim zamisliti kao kauboja. I ne nisam ponio revolvere, ali ako želiš da naučiš mogu sljedeći put.“

„Želim prvo da naučim kako koristiti obične pištolje, pa tek onda preći na nešto takvo.“ Viknula sam nazad.

Na to nije ništa odgovorio. Hodali smo još nekoliko minuta, prije nego smo izašli na tu famoznu ravnicu. Zapravo nije bila previše posebna, osim što sam primjetila da je bilo nekih ostataka limenki. Definitvno se moglo primjetiti da je Felix vježbao ovdje.

Na sredini ravnice je bilo postavljena neka vrsta uzvišenja, do koje je Felix otišao da bi postavio nekoliko limenki. Sve su bile od Cole.

Vratio se do mene i rekao mi da skinem ruksak. „Unutra je voda, hrana za svaki slučaj.“ Objasnio mi je na moj zbunjen pogled. Onda je spustio svoju kutiju, i izvukao pištolj.

„Ovo je najednostavniji model, i najčešće se koristi. I dalje smatram da u slučaju da želiš ubiti nekoga najbolje koristit onaj koji se koristi najčešće. Policiji ćeš dati glavobolju.“

Sageo se i uzeo punjenje.

Prišao mi je i sada je stajao sa moje lijeve strane.

„Znači ovo je okidač“, prstom je pokazao prema okidaču, na što sam samo prevrnula očima. Zaista čovjek bi posmislio da to je to najteži dio svega toga. I nastavio mi je objašnjavati.

„Znači sada mogu početi pucati?“ Rekla sam nakon jedne jako duge lekcije o pištoljima. Klimnuo je glavom, dodavši mi pištolj.

Bilo je jako čudno držati. Oni koji su govorili da osjećaš moć dok držiš nisu bili u krivu. Sada sam imala osjećaj kao da sam mogla pobjediti svakoga tko bi stao ispred mene, uključujući i troglavo čudovište.

Podigla sam pištolj, na trenutak ga uperivši prema Felixu.

Podigao je ruke u znak predaje, te prstom pokazao u smjeru limki. „Tako trebaš pucati“, rekao je.

Klimnula sam glavom smješeći se. Okrenula sam se i 'naciljala' na prvu limenku.

„Promašila si“, rekao je Felix. Zaista da li je to morao reći? Kao da nije bilo očigledno da nisam pogodila nigdje ni blizu limenke. Zatresla sam glavom, prije nego se skocnetrisala na sljedeću limenku.

~

„Savršeno, sada se možda počnem pribojavati da nećemo imati dovoljno limenki“, rekao je Felix, sa kamena na kojem je sjedio. Nakon dva sata vježbanja morala sam priznati da sam postajala bolja. Od pet limeki bih pogodila tri, iako sam i dalje vjerovala da je to više sreća nego sposobnost.

Proći se još dugo vremena prije nego naučim pucati u pokretnu metu, kako me je Felix tako sretno obavijestio.

„Zbog čega si odlučila da tražiš tog serijskog ubicu?“ Njegovo pitanje me je iznenadilo, tako da je moj sljedeći metak doletio u tačku, mnogo više od samih limenki.

Spustila sam pištolj. „Zato“, jednostavno sam odgovorila. To nije bio trenutak kada sam se pravila pametna i nisam željela odgovoriti, to je bio trenutak kada ni sama nisam znala tačan odgovor na to pitanje.

„Ne baš riječit odgovor, ali nema veze.“ Krajičkom oka sam vidjela da je prekrstio noge. „Primjetio sam da ste Theo i ti uradili puno istraživanja što se tiče toga.“

„Čekam da vidim nešto čime se mogu voditi.“ Rekla sam.

„Očekivao sam barem da će te početi tražiti vezu između Jackie i čovjeka koji je ubijen.“

„Čovjek koji je ubijen očigledno nema nikakve veze sa Jackinim ubistvom i još mu ne znamo ni ime. Kako sam ja shvatila njegova kćerka ima, a ubica još nije pomaknuo svoju guzicu iz hotelske sobe. Ne vidim koja povezanost postoji.“

Zastao je na nekoliko trenutaka prije nego se odgovorio. „Zbog čega bi on ubio Jackie?“

Sada sam stvarno spustila pitšolj u Felixovu kutiju, prešla nekoliko koraka i sjela pored Felixa. Pogledala sam prema drveću na suprotnoj strani.

„Bila je poludemon, Expisco poludemon. Da li bi to bio dovoljno jak razlog?“

Odmahnuo je glavom. „Nešto mi je tu čudno. Jackie bi trebala da vidi šta joj se spremalo, kako si ti rekla imala je radar što se tiče nevolje.“

„Hoćeš da kažeš da ga je možda poznavala?“ zbunjeno sam ga upitala, moje obrve se skupiše.

Rukom je protrljao obrve. „Ne znam. Sve je ovo jako čudno.“

Na trenutak sam sjedila ispred Felixa, a sljedeća stvar koju sam znala jeste da sam gledala u telefonsku govorincu. Ubica je bio u New Yorku.

“Da li mi govoriš da ne možeš pronaći prokletu curu! Zar ime Henrietta Douglas nikome ništa ne znači?“ Ljutito sam povikala. Čak sam i rukom udarila u telefosnku govornicu.

„Možda je ne mogu pronaći jer je prokleti druid. Niko ih ne poznaje. Čak sam otišla i do Paige Cortez niti ona zna. Znaš da druidi nemaju svog predstavnika u vijeću. Tamo su samo najjače rase.“

„Otišla si do Paige Cortez*? Da li si ti normalna?“

„Trebamo pronaći Henriettu Douglas“, rekla sam.

------------
*Tehnički ona je Paige Winterbourne-Cortez. Udata je za jednog od sinova Benicia Corteza, Lucasa Corteza (ne zanima ga ono čime se otac bavi, te radi sve u svojoj moći da pomogne onima koji su u opasnosti od Corteza. Benicio ga i dalje najviše od voli od svih sinova.) Paige je vještica, i zajedno sa Lucasom je osnovala natprirodno vijeće koje je pomagalo drugima. Svaka rasa u vijeću bi trebala da ima predstavnika, ali dosada se nigdje nije spomenulo da druidi imaju predstavnika, tako da ću ići pretpostavkom da ih nema u vijeću.

Mislila sam da bih to trebala napisati na kraju, jer sumnjam da ću to spomenuti kasnije. Ako spomenem, imat ćete i dalje neku vrstu predznanja Ako ikada počnem pisati drugu priču definitvno je završavam prije objavljivanja, tako da imam vremena sve popraviti i zakrpiti plotholes....

A ako ikoga zanima. Druidi-imaju moć prizivanja raznih božanstava. Priklanjajući žrtvu oni stvaraju vezu između sebe i božanstva, tako dobivajući razne moći, zavisno od božanstva. Veza između njih je zasnovana na žrtvovanju i potpunoj predanosti i pomalo nalikuje vezi čovjek-anđeo čuvar. Naravno, božanstvo ih i dalje može napustiti. Također, da bih prizvali božanstvo druidi moraju pričati. Tako ako mu zalijepiš traku preko usta i ne može govoriti, ne može ništa uraditi.