Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

„Umm, Zoe, jesi sigurna da je ovo prava adresa?“ Upitao je Theo, dok smo se približavali kući sa brojem šezdeset-sedam. Iskreno, morala sam priznati da sam i ja sumnjala da je neko mogao živjeti tu.

Kuća je djelovala staro kao prvo izdanje Odiseje, sa fasadom koja se gulila na mjestima, i prozorima koji su vidjeli boljih dana.

„To je ta adresa, iako sumnjam da Jackie živi tu“, odgovorila sam, podižući ruku da pokucam. Nakon tri kucnja, stala sam da oslušnem. Theo se malo odmakao, i ponovo namrštio.

„Nisam bila svjesna da tvoj rendgenski pogled može vidjeti kroz zidove“, prokometarisala sam, i dalje čekajući da čujem korake.

Napokon, Theo se opustio. „Netko silazi.“ Rekao je, prilazeći mi. Uistinu, i ja sam mogla čuti korake. Onda su vrata glasno zaškripala, jer ih je netko očigledno otvarao.

Žena, ne starija od dvadeset-pet je stojala na vratima. Bila je nešto niža od mene, sa kovrdžavom kosom povezanom u rep, bijeloj majici i farmerkama.

„Tko ste vi?“ Upitala je, ne otvarajući vrata više od pet centimetara. Izmakla sam se, i dupustila Theo da uradi pregovarački dio. Naslonila sam se na zid, prekrižila sam ruke, slušajući razgovor. Naprimjer, postojali su stvari u kojima je Theo bio bolji. To su obično bili zagovori sa ljudima. Nekada zaista nisam imala strpljenja da objašnjavam stvari savršeno očigledne meni.

„Ja sam Theodore Bailey. Moja majka je Rosalie Bailey. Ne znam ako je sjećate, ali-„ No međutim, bio je odječen prije nego je stigao dovršiti rečenicu.

„Rosalie? Njen sin? Tako si narastao. Uđite unutra!“ Sada je širom otvorila vrata, propuštajući Theodora da uđe, pa se tek onda okrenula prema meni. Ni u najluđim snovima ne bih pogodila da bi ime Theove majke otvorilo ova vrata, ili je to možda bila previše naivno od mene? Idiote, naravno da bi.

„Zoe Lewins“, rekla sam, pružajući ruku. Nekoliko trenutaka me je jako čudno gledala prije nego se rukavala, sa nekim samozatajnim osmijeh koji mi je već počinjao djelovati sumnjivo. Mogli smo se samo nadati da Expisco demoni nisu ubijali.

Potjerala nas je u dnevni boravak, i tako sam ja završila sjedeći do Thea na jednoj jako minijaturnoj sofi, dok je Jackie uživala u udobnosti fotelje. Suprotno utiscima sa polja, unutrašnjost je djelovala drugačije. I dalje trošno, to ide bez govora, ali je djelovalo čisto, sa ponekim novim komadom namještaja, ponekim starim. Sve u svemu, prijatna atmosfera.

Jackie nas je ponudila sokom, koji smo i Theo i ja prihvatili. Sada je sjedila u fotelji, promatrajući nas.

„Kako vam mogu pomoći. Treba li nešto Rosalie?“ Potpuno nevino je upitala. Nisam gledala prema Thea, nego uzela čašu soka i progutala prilično liberalnu dozu.

„Žao mi je da kažem, ali je Rosalie umrla prije sedam godina.“

Theov odgovor je bio popraćen glasnim uzdahom.

„Žao mi je, bila je to divna žena.“ Nisam mogla ali zakolutati očima na to. Zašto su svi govorili da su svi bili divni ljudi, kada nisu? Suzdržala sam se od komentarisanja i umjesto toga nastavila proučavati kranje zanimljivu mrlju na staklenom stolu.

„Kako vam mogu pomoći?“, upiatala je. Pogledala sam prema Theu, pokušavajući promisliti da li bi joj zaista bilo pametno reći razlog. No prije nego što sam uopšte mogla početi razmišljati, čula sam Jackin smijeh. „Mogu li pogoditi. Clairvoyant bježi od Cabala. Šteta što jedino ne mogu reći kojeg Cabala.“

Okrenula sam glavu prema Jackie, toliko brzo da bih se mogla kladiti da je nešto kvrcnulo. I dalje me je gledala sa onim svojim prokletim osmijehom koji mi je jednostavno govorio da je znala nešto više od mene.

„Kakve tačno moći imaju Expisco demoni?“ Upitala sam, podižući obrvu.

Jackie je pogledala Thea na trenutak. „Sviđa mi se ova djevojka.“ Rekla je, i onda se opet okrenula prema meni. „Expisco demoni su najrjeđa vrsta demona, i mi naslijeđujemo drugi dio moći demona.“

„Taj dio sam pročitala i u bilježnici. Pitanje je koji drugi dio moći?“

„Demoni recimo da imaju dva seta mogućnosti, prvi set su one moći koje polu-demoni najčešće naslijeđuju. Drugi set je potreba za kaosom.“ Na to se sama sebi nasmijala. „Naravno, to i nije neka moć, no uz to dolazi da mogu prepoznati opasnost i tako spasiti vlastitu stražnjicu.“ Onda je klimnula glavom prema meni. „I također prepoznati rase natprirodnih. Naravno, samo one koje znam.“

Zavalila sam se u sofu kada sam čula objašnjenje. Expisco demoni su definitvno zvučali kao mnogo zabave. Šteta što moja majka nije upoznala nekog demona, prije nego je mene rodila.

„To objašnjava mnogo“, rekla sam, trljajući čelo.

„I dalje mi nisi rekla zbog čega ste ovdje“, dodala je Jackie. Otvorila sam jedno oko da provirim. Na drugi pogled nešto je bilo u vezi nje što mi se počinjalo sviđati.

„Kao što i pretpostavila. Bježimo od Cabala.“

„Kojih?“

Uzdahnula sam. „Zar je bitno?“

„Relativno. Naprimjer St. Cloud Cabal nemaju toliko naprednu tehnologiju, kao Cortez ili Nast Cabal.“

Uspravila sam se, otpijajući i ostatak soka. Nisam mogla a da ne primjetim da se ovaj razgovor uskoro pretvarao samo između Jackie i mene. Theo je s druge strane, pomno pratio razgovor, koji je izgleda po njegovom okretanju glave djelovao kao zanimljiv teniski meč .

„Cortez Cabal.“ Naposlijetku sam rekla, želeći da zapravo nisam. Možđa sam ovom polu-demonu rekla više nego sam trebala. Ali trenutno, samo je vrijeme moglo pokazati.

„Uredu onda“, rekla je, ustajući. „Pretpostavljam da možete ovdje ostati, nekoliko dana. Imam sobu na katu.“

Theo se zahvalno nasmiješio. Djelovao je spremno da se sruši u krevet prvom prilikom. Nisam ga krivila, jer sam i ja u tom trenutku bila jako umorno. Zijevnula sam, i to je bio znak Jackie da nas potjera u sobu.

Srećom u sobi su bila dva kreveta. Nakon brzog tuširanja, i večere, bacili smo se u krevete. Theo je počeo hrkati prije nego je glavom udario jastuk. Pogledala sam prema stropu, pitajući zbog čega mi je to trebalo.

~

Sutrdan je Jackie je otišla na posao, i ostavila nam poruku da ne uništimo kuću dok nje nema i naravno ključ. Čovjek bi rekao da ta žena nema povjerenja u nas. Što me baš toliko i ne čudi, ipak smo joj se uvalili u kuću. U nedostatku boljih ideja, Theo i ja smo se odlučili izaći na doručak. Iskreno nisam mislila da je bilo uredu da trošimo novac na takve stvari, ali uskoro hambuger i krompiriće su promjenili moje mišljenje. Zajedno sa kolom, naravno.

„I zasada ne stvari ne djeluju toliko loše“, rekao je Theo, posupajući kečap po krompirićima. Nisam se mogla a da ne služim s njim, dok nisam ugledala novine muškaraca suprotno od mene koji je držao novine.

Prošaptala sam Theu da pogleda, saginjući glavu.

„Da li je tvoja majka luda?“, upitao me je Theo nakon što je pogledao novine. „Zaista te je prijavila kao nestalu osobu?“

„Očigledno da jeste. Idemo“, rekla sam, ustajući od stola. Theo je slijedio moj primjer, i uskoro bili smo van. Trudila sam se da nikoga ne gledam u oči. theo je otišao do kioska i kupio vlasiti primjerak novina.

Uhvatila sam ga pod ruku, žureći prema Jackinoj kući. Doručak je izgubio svoju slast.

U kući, sjeli smo na sofu, a Theo je pružio novine na stol, tako da samo oboje mogli čitati u isto vrijeme. Ja sam završila nekoliko sekundi prije njega. tresla sam glavom kada je on pogledao u mene.

„Ona se čak usudila slagati da me već nema više od dvadeset-četiri sata.“ Onda sam prstom pokazala prema citatu, gdje je moja majka izjavila da me nije bilo prije nego što je otišla do Miamija. I onda je čak rekla da se nadala da ću se vratiti dok se ona ne vrati. I na velikoj stranici je bila moja slika. Jučerašnji posjet frizerskom salonu se na kraju krajeva isplatio.

Theo se počeo smijati. I nedugo zatim i ja sam mu se pridružila. Iako me je sve ovo jako iznerviralo, morala sam priznati da je Dorothea imala nešto moždanih ćelija, koje joj ranije nisam pripisivala. Iako me ne bi čudilo da je to sve to bilo Cortezova zasluga.

„Ovo što mi se dešava je stvarno nevjerovatno“, rekla sam, hvatajući se rukom za stomak. Drugom rukom sam obrisala suze koje su krenule. Ljudi kažu zijevanje zarazno, ali ipak mislim da je smijeh više zarazan.

~

Tjedan poslije, stvari su i dalje bile iste, osim činjenice da nisam izlazila iz kuće. Bez obzira na drugačiju frizuru, nisam se osjećala dovoljno sigurnom da izađem, i riskiram da budem prepoznata. Kako Theova slika nije bila u novinama, on je trenutno bio zadužen za kupovinu namirnica.

Očekivala sam Jackie da nas istjera napolje prvom prilikom, ali nije uradila ništa slično. Kada se vratila sa posla sve je bilo kao što je trebalo biti. Pričali smo, igrali monopola, i Jackie je izgubila i na moje žaljenje Theo je pobjedio.

Za sada, ako bi se moglo reći tjedan poslije, sve je išlo kao podmazano. I nadala sam se da će tako ići. Listala sam novine u dvorištu, kada sam čula da su se vrata otvorila. Nisam ni trebala proviriti da vidim tko je, jer sam istog trenutka znala da je Jackie. Njeni prokleto glasni koraci i štikle.

Theo je sjeo na stolicu, pružajući noge na stol. Dodao mi je čašu limunade. uzela sam je, a Jackie se pojavila na vratima. Nije djelovala pretjerano razpoloženo. Krenula sam da kažem Theu da makne noge sa stola, ali Jackie je sjela na stolicu ne obazirući se na njega. čak je i ona sama pružila noge na stol. Sada sam ja bila jedina koja je poštovala nekoliko pravila lijepog ponašanja. Savršeno.

„Znate, možete večeras otići gledati film“, rekla je, uzimajući Theovu čašu limonade, otpijajući.

Zbunjeno sam pogledala nju, pa tek onda Thea. „Ne misliš da će to biti malo riskatno?“

Odmahnula je glavom. „Ionako djelujete drugačije. Plus, zlo mi vas je gledati više.“

Promatrala sam je još nekoliko trenutaka.

Rekla je da se hrani na kaosu. Sebi sam morala priznati da bi bilo malo haosa ako ja budem uhvaćena, i ako Theo dobije iznenadnu želju da se obračuna sa njima. Čarobnjaci protiv njega. mislim da je očigledno tko će pobjediti.

Nažalost, Benicio Cortez, zajedno sa svojim sinovima, je bio čarobnjak. I bila sam sigurna da neće poslati ništa manje na nas. Možda nekog snažnijeg polu-demona, koji je mogao uraditi nešto više osim besplatnog rendgen snimka.

„Zoe, prestani biti tako oprezna. Idemo“, rekao je Theo, ustajući. Praveći se da se slažim sa njim, i ja sam ustala, spuštajući novine na stol. Popeli smo se na sprat.

On je otišao u kupatilo, dok ja izvačila jednu od majica iz ruksaka. „Theo, u svom povjerenju, ta se žena ipak hrani na kaosu.“ Rekla sam, nadajući se da Jackie nije stajala ispred vrata i slušala sve ono što je govorila. Željela sam da nastavim, ali nakon svoje lude ideje morala sam provjeriti da li je zaista stajala kod vrata.

Nakon što sam se uvjerila da nije, vratila sam se oblačenju. Theo je izabrao pravi trenutak da izađe, i ugledao mene u grudnjaku. Brzo sam navukla majicu preko glave.

„Jesam ti rekla da ne izlaziš“, ljutito sam rekla.

Theo se okrenuo, izvlačeći jednu od majica iz svog ruksaka. Imao je toliko slobode da se skine predamnom. Morala sam priznati da ima zgodno tijelo.

Njegov glas me je prekinuo iz buljenja u njegova lijepo razvijena leđa. „Tehnički nisi ništa rekla.“

Otpuhnula sam. „Podrazumjeva se.“ I onda okrenula na peti, i odmarširala do kupatila. Ljuta na sebe, zgrabila sam četkicu za zube i oribala zube. Da to je bio savršen termin za ono što sam uradila.

I sat vremana kasnije svi zubi i desni su me boljele. Također sam uspjela zamoliti Jackie da mi posudi jednu od svojih torbi u koju smo strpali sav novac, olovku koja je pripadala mojoj majci, i moje rukavice.

U kinu smo izabrali neki film čiji naslov nisam vidjela niti sam marila. Theo me je ubjedio da je bio savršen akcijski film. Ne da nisam voljela akcijske filmove, ali danas nisam mogla manje mariti za bilo kakve filmove. No, bila sam sigurna da smo gledali neki romantičan film bila bih napolju i povraćala. Da, imam fobiju od romantičnih filmova.

Željela sam da otvorim tašnu i pogledam šta je sada moja draga majka smislila da uradi, ali nisam imala dovoljno snage.

Dva sata, deset ubistava, i pet litara krvi poslije, film je bio gotov, uz moje najglasnije pljeskanje. Priznajem, bilo je glupo uraditi, međutim zadnja scena mi je bila apsolutno savršena. Svi su bili mrtvi.

Na povratku kući ugledala sam kolač, ni više ni manje. Istog trenutka sam stisnula Theovu ruku.

„To boli!“ trljao je ruku, zaustavljajući se. „Želiš kolač?“ upitao me je, gledajući na sat. „Umm, da nije malo kasno.“ Odmahnula sam glavom, i on me je slijedio unutra.

Kafe je bio prilično pust, sa izuzetkom konobarice i nekog ogromnog čovjeka koji me je mogao prepoloviti u pola bez graškice znoja. Naručila sam komad čokoladne torte, a Theo samo sok.

I tek onda, punog stomaka mogli smo krenuti kući.

„Večer je bila savršena“, rekla sam euforično.

„Trebao sam pretpostaviti. Ubistva i čokolada, savršena kombinacija.“

Prevrnula sam očima. „A šta je za tebe savršena kombinacija?“

„Znaš.“ Rekao je, približavajući se. Ostala sam gdje sam stajala, i pogledala sam ga u oči.

„Zaboravila sam.“

Pogledao je na suprotnu stranu ulice. Izbjegavanjem da odgovori istog trenutka na pitanje, stvarno je pobudio moju maštu. Dok sam ja u glavi premotavala sve razgovore koje smo vodili, pokušavajući se sjetiti njegove najdržae kombinacije, on je ipak odgovorio. „Mrkva i kupus.“

Udarila sam ga po ramenu, smješeći se. „Kvariš trenutak.“

Na to se još više nasmijao. „Nisam znao da možeš prepoznati jako važan trenutak.“

Uz nekoliko pogrešnih ulica, na kraju smo uspjeli doći do Jackine kuće.

Udahnula kada sam vidjela prizor ispred sebe. Policijska kola su bila svuda oko kuće, a ambulatna kola su upravo odlazila. Nisam imala lijepo predosjećaj u vezi ovoga. Prilbižili smo se još nekoliko metara, praveći se da razgovaramo u kući suprotno od Jackine.

Mogla sam uhvatiti dijelove razgovora između dva policajca.

„Nikada u životu nisam vidio nešto takve. Nisam je mogao prepoznati. Jackie Findalay je nekada išla sa mnom u razred, u osnovnoj školi. Tko kod je ovo uradio je obični gad i pshihopata.“

To sam i ja mislima, ako je bilo vjerovati njegovim riječima. Jedini je problem bio što nisam imala blage tko bi mogao povrijediti Jackie, a kako je onda Theo tako lijepo dodao.

„Sranje, ostali smo bez stvari.“

„Sranje na kvadrat“, prošaputala sam, dok smo se udaljavili, prije nego smo bili primjećeni od strane policajaca.