Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

Bez obzira što smo sjedili na klupi, nekih sto metara udaljenoj od Jackine kuće, mogla sam i dalje čuti sirene policijskih automobila. Ako je bila istina ono što je policijac rekao onda sam već sada mogla osjetiti da mi se večera u stomaku okreće. Možda je bolje bilo što nismo bili tu.

Zapravo, bilo je puno bolje što tu nismo tu bili. Više sam se brinula zbog činjenice da smo mi to uradili. Ustvari, ne uradili nego da smo mi bili krivi za to. Da li je Cortez Cabal bio sposoban i spreman to uraditi, nekome tko me nije želio odati? Baka mi nikada nije govorila da su bili bespotrebno nasilni, ali kako sam mogla biti sigurna. Nikada ih u životu nisam vidjela, i nisam sada planirala testirati tu teoriju.

Samo sam se nadala da nije bila moja krivica što je Jackie završila mrtva, na najgori mogući način.

Moja glava je bila među koljenima, kada sam čula Theov glas.

„Šta ćemo sada uraditi?“, upitao je. Otvorila sam oči, gledajući u asfalt. U ovom trenutku nisam imala nijednu brilijantnu ideju. Ispravila sam se, osjećajući val mučnine.

„Nemam blage, najblaže rečeno. Kako kod bilo trebat će nam mjesto za spavanje.“ Pogledom sam obuhvatila zgrade ispred sebe, i kao na znak ugledala sam znak za hotel. I to ne bilo kakav: hotel sa jednom zvjezdicom.

Prstom sam pokazala prema hotelu. Kada je ugledao šta pokazujem, Theo je napravio grimasu. „Hajde“, rekla sam, pokušavajući ga natjerati da ustane. „To je najbolje što ćemo sada pronaći“, rekla sam, trudeći se da ne zamišljam stanje u kojem je bio taj hotel.

Kako se kasnije uspostavilo, hotel je bio gori od onoga što sam zamislila. Spolja je djelovao pristojno, ako se to moglo reći, ali unutra. čim sam otvorila vrata dočekao me je val smradi. Unutra je smrdilo kao da je umro miš. Ne, ako bolje razmislim više je djelovalo kao da je nekoliko ljudi već bilo u fazi raspadanja.Ključeve od sobe nam je dao recepcionar, koji je bio napušen i pijan, zajedno sa kutijom kondoma. Oni su naravno završili u prvoj kanti.

„Baš sam mislio da ćemo ih iskoristiti“, zezao me je Theo, gledajući me dok pravim grimase dok smo prolazili dugim hodnikom. Zvuki nisu bili najprijatnji. Ponekad glasno uzdisanje, ponekad glasno vrištanje, očigledno je bilo da su ovi ljudi uživali u seksu. Kako kod, nije bilo ugodno, više kao iritirajuća buka.

„Iskoristit ćemo ih kada bude apokalipsa, samo da ti ne bi umro kao djevica!“ isplazila sam jezik, zatvarajući mi vrata pred nosom. Sekunu poslije, Theo ih je otvorio, a ja otvorila prozor.

Soba je bila minijaturna, sa uguranim krevetom, lampom za koju bi se mogla kladiti da ne radi. Theo je sjeo je krevet, radoznalo gledajući posteljinu. Zaista nisam željela znati ko je sve spavao na njoj.

„Mislim da ćemo biti sigurniji ako spavam na podu“, zaključio je Theo, nakon bliže inspekcije jastuka. Nisam se mogla više složiti sa njim.

I tako smo te večeri spavali na podu što je prošlo relativno super. Suprotno mojim očekivanjima, nijedna bubica ili životinjica se nije pojavila. Mislila sam se istuširati tog jutra, ali Theo je rekao da mogu proći, jedino smo morali kupiti dezodorans i kutiju žvakaćih guma.

Sa osmijesima na licu, napustili smo hotel. Svako je mogao pretpostaviti da se tamo ne planirmo vraćati.

Put prema Jackinoj kući smo izbjegli u širokom luku, dok nismo završili hodajući glavnom ulicom, izbjegavajući horde ljudi. više-manje tako je ostatak je našeg dana prošao. Možda samo bez izbjegavanja hordi ljudi.

Tokom tih nekih deset sati Theo i ja smo iscrpili sve moguće teme: od toga zbog čega smo živjeli do toga zbog čega je oblak više desno nego lijevo. U životu nisam vjerovala da će mi nedostajati časovi povijesti.

Navečer sjedili smo na istog klupi kao i večer prije.

„Samo, molim te, nemoj me tjerati da idem u onaj hotel“, rekao je Theo, gledajući prema hotelu. Umjesto odgovora, dočarala sam mu koliko sam prezirala to mjesto. Nasmijali smo se.

„Misliš da bi mogli otići do kuće? Možda pronađemo nešto, ili barem nešto što bi meni moglo pomoći da vidim gdje je ubica. Stvarno nije fer prema Jackie da samo odemo“ zamahnula sam glavom u pravcu kuće. Theo je zastao na trenutak da promisli, prije nego se služio samnom.

Kuća je i dalje djelovala isto, kao i prvi put kada smo došli. Nije više bilo policijskih kola, niti trake koja je označavala mjesto zločina. Nadala sam se samo da neki dosadni susjed neće gledati kroz prozor u ovom trenutku. Polako smo prišli kući, Theo provjeravajući da li je nekoga bilo u okolici. Zaboravila sam posmenuti da ima apolutno savršen noćni vid?

Pred vratima Theo me je uhvatio za ruku, tresući glavom. „Netko je unutra“, prošaptao je.

Zbunjeno sam ga pogledala i onda sam i ja čula korake u unutrašnjosti kuće. Pogledala sam Thea pa tek onda kuću. Tko god je to bio, sigurno nismo mogli dobro proći. Nijedno od nas nije bio vješto u bilo kojoj vrsti odbrane, iako bi možda Theo izdržao od mene čisto zbog svoje težine.

Vrata su se otvorila prije nego što smo se Theo i ja uspjeli dogovoriti što ćemo uraditi. U čudu smo pogledala u djevojku koja je stajala na vratima Jackine kuće kao da je bila njena.

Odmjerila sam je od glave do pete, jedina stvar koja je upadala u oči su bila dva roskasta pramena kose u njenoj izgleda plavoj kosi. Radoznalo nas je pogledala svojim očima, rukom, izgleda neprimjetno, ispravljajući svoju majicu.

Prekrižila sam ruke preko grudi, i podogila obrvu. „Tko si ti?“ Upitala sam je, što sam drksije mogla. Theo je stao nekoliko centimetara ispred mene. Kasnije ćemo morati porazgovarati o toj njegovoj potrebi da me štiti. Ako je zaista mislio da se ne mogu odbraniti od ove...ove djevojčice.

„Ah, ja sam Cecily Raynair. Vi ste?“ Čak se usudila nasloniti na ram vrata.

„Jane i John Doe“, odgovorila sam. Theo je zatvorio svoja usta, očigledno da sam bila prekinula, ali nisam imala u planu da ta djevojčica sazna naša stvarna imena.

Cecily nas je pogledala, i onda se sklonila sa vrata. „Možete ući“, rekla je, rukom pokazaujući prema unutrašnjosti kuće. Kada nismo reagovali, dodala je; „Ako tako nastaviš stojati privući ćeš mnogo više pažnje.“

I morala sam priznati da je bila upravu. Nevoljko sam ušla u kuću, praćena Theom.

„Jesi sigurna da je ovo pametno?“, prošaputao je, no nekako sam imala osjećaj da je Cecily čula. Ako je to bio slučaj nije to ničim odavala.

Zastala sam u pola koraka, tako da je Theo sada bio tek nekoliko milimetara od mene. „Mislim da bi s njom ne bi bilo problema.“

Nisam bila sigurna da li sam očekivala da kuća izgleda potpuno uništeno ili možda da pronađem krv po zidovima. Što god sam očekivala, to nisam vidjela. Sve je bilo u savršenom redu kao kada smo mi ušli. Cecily je nestala u dnevnom boravku. Theo i ja smo malo zastali, i onda začuli njen glas.

„Ne bojte se“, Stisnula sam vilicu i bukvalno umarširala u sobu. Nitko mi neće govoriti da se bojim te cure. Bila sam u potpunosti sigurna da bi je mogla srediti u sekudni.

Cecily je već sjedila u fotelji, kada smo nas dvoje ušli. Noge je prebacila preko naslona, i igrala se sa svojom kosom. Theo i ja smo se pogledali, sjedajući na sofu. Morala sam priznati da mi je ova Cecily djelovala kao neka lujka, ali neću suditi previše rano. Ili sam barem tako mislila.

„Šta radiš ovdje?“, upitala sam je. Nije me ni pogledala, niti se ispravila u fotelji. Nastavila se igrati sa svojom kosom. Stisnula sam vilicu, trudeći se da ne pokažem koliko me je zapravo počinjala nervirati.

Nakon nekoliko minuta, okrenula se prema meni i pogledala me, onim svoj prodornim plavim očima.

„Ja sam necromancer, i došla sam ovdje da pomognem Jackinom duhu“ Trepnula sam jednom, pa onda dvaput i ponovo treći put.

Cecily je bila necromancer. Taj dio sam mogla shvatiti kao i onaj dio zbog čega se ponašala pomalo ludo. Ne bih se iznenadila kada bi mi sada rekla da je već počela luditi od svij duhova.

„Šta ste vi?“ Nevino nas je upitala, trepćući svojim plavim očima. Theo se nakašljao, pa me onda pogledao. Slegnula sam ramenima, u stvarnom neznanju da li da lažemo ili kažemo istinu.

Theo se odlučio umjesto mene. „Ona je clairvoyant, a ja sam poludemon.“ Odgovorio je, pokazujući pstrom na mene. Cecily je prvo odmjerila mene, onda Thea, očito duboko zamišljena.

„Usvojena sam i živim sa ocem“, naposlijetku je rekla, a ja nisam mogla odoliti a da ne podignem obrvu. U sebi sam se pitala kakve to veze ima. „Pretpostavljam bježite od Cabala?“

Šta se dešavalo sa nama u posljednje vrijeme, zapitala sam se. Zar je zaista bilo moguće da u posljednjem tjednu upoznamo više netprirodnih nego tokom cijelog svog životu, i k tome da su spremni pomoći. Iznenađeno sam pogledala Thea, koji je bio u jednakom šoku kao i ja.

Djevojčica je odmahnula rukom. „Ne brinite se, nije tako očito, ali povezala sam neke činjenice“, uz te riječi ustala je sa fotelje. „Mislim da vam ja i očuh možemo pomoći“ Sretno je izjavila, uzimajući Theovu ruku i vukući ga da ustane. Nije se previše opirao iz ko zna kojih razloga.

„Zbog čega misliš da trebamo vašu pomoć?“ Na riječ pomoć sam napravila grimasu, zamišljaljući Cecilynog oca kao još luđeg od nje. Jedino je takva osoba mogla usvojiti dijete kao ovo. Ponovo sam morala sebe opomenuti da ne donosim prerane zaključke o ljudima, ali je to ponekad bilo tako teško.

„Možda mi ne vjerujete, ali ja sam zaista necromancer i ja vam zaista želim pomoći. Ni ja ne želim da završim kao još jedan dodatak već bogatom asortimanu Cabala, s toga u neku ruku se mogu sa tobom saosjećati.“ Rekla je, gubeći onu svoju auru izgubljenosti. Odjednom je poprimila izgled kao da se nalazi na poslovnom sastanku. „Otac i ja vam možemo pomoći, a ne živimo daleko, u Kingstonu. Ja vas mogu odvesti, a vi se možete vratiti kada god poželite.“

Približila sam se Theo, i pokušala ga neprimjetno udariti u rebra. No, kao i oibčno, Theo nije prepoznao potrebu za suptilnošću te me upiton pogledao. „Šta je bilo?“ upitao je. Poželjela sam ga udariti u tu njegovu tvrdu glavu.

Glavom je odmahnula u pravcu kuhinje. „Izvini, Cecily, ali možemo li se samo dogovoriti?“

Djevojčica je samo klimnula glavom. „Čekat ću vas kod vrata“ klimula sam glavom, okrećući se na peti.

U nekoliko kratkih koraka, našla sam se sa Theom u kuhinji. On je posljednji ušao tako da je i on zatvorio vrata.

„I šta kažeš na prijedlog?“ upitala sam.

„Ne vidim što ne bismo mogli prihvatiti. Ne vjerujem da bi nam cura mogla bilo što uraditi, a kada dođemo u Kingston, možemo tražiti da se nađemo da tim čovjekom na nekom javnom mjestu.“

Morala sam priznati da je Theo u neku ruku bio upravu, iako nisam istaknula da je rijetko bilo koje mjesto više javno u ovo doba noći. Razmislila sam na trenutak i složila se sa njim. Što da ne?

~

Vožnja je većim dijelom bila ispunjena neugodnom tišinom. Cecily je sama vozila, dok smo se Theo i ja odlučili za zadnja sjedišta. Plavokosa djevojka se nije protivila, čak je djelovala nekako sretno. Pretpostavila sam da je to bilo zbog toga što onda ne bi morala pričati sa nama.

Iako moram priznati da sam bila relativno iznenađena što je Cecily mogla voziti. Izgleda da je ta cura imala osamneast godina, ili je bila sigurna u sebe da je nitko neće zaustaviti. Kako god bilo, vozila je super za curu svojih godina.

Ja sam se, s druge strane, ispružila na zadnjem sjedištu, podigla noge i naslonila glavu na Theovo rame.

Nisam željela započeti razgovor iz prostog razloga što je Cecily bila tu, tako da smo se morala zadovoljiti tišinom. Negdje da sredini puta, bila sam sigurna da mi se počelo spavati, jer sljedeća stvar koju znam je da me je Theo lagano tresao.

„Probudi se, spavalice“, rekao je, ne tako nježno, kao što je mislio da je to uradila. Trepnula sam nekoliko puta, pokušavajući otjerati san sa svojih očiju. Vrata automobila su se otvorila, i ugledala sam Cecily kako stoji na vratima.

Istog trenutka sam spustila noge, i izšala iz automobila. Izlazeći iz auta, bila sam zapahnuta valom hladnog vazduha. Malo sam se stresla, gledajući oko sebe. Nalazili smo se na prakingu, ispred nekoliko visokoih zgrada. Parking je, suprotno mojih očekivanja, bio skoro popunjem do posljednjeg mjesta.

„Živimo tamo“, Prstom je pokazala prema najvišog, i najbližoj zgradi. Klimnula sam glavom, previše umorna da bih se sjetila dogovora sa Theom. Ionako nije nijedno mjesto sada bilo javnu, zaključila sam sada sa više sigurnosti.

Djevojčica nas je povela do zgrade, pridržala vrata dok smo ušli i pozvala lift. Živjeli su na petom katu, vidjela sam. Tek kada su se vrata otvorila, shvatala sam da sam se ponovo naslonila na Theo. Brzo sam se ispravila i slijedila Cecily.

Treća vrata desno, primjetila sam. Cecily je zastala da otključa vrata, te prva ušla. Theo ju je slijedio, i tek sam ja onda ušla. Zatvorila sam vrata iza sebe, jednim jednostavnim udarcem. Vrata nisu zalupila onoliko koliko sam očekivala.

„Oče!“ viknula je Cecily, plaći svijetlo u hodniku. Prva stvar koju sam primjetila da su zidovi bili obojeni u bijelo. Nekako mi je to odudaralo od Cecily, ali opet je nisam znala previše duge. „Dovela sam goste“ nešto tiše je dodala.

Prošlo je neka minuta prije nego sam čula glas i korake. „Kakve goste?“

Otac o kojem je pričala, je sigurno djelovao mnogo drugačije nego Cecily. Imao je kosu srednje dužine, tamno smeđu kao i njegove oči, primjetila sam. Također sam primjetila da je imao naočale, i da se kretao pomalo usporeno. Mogla bih se kladiti da smo ga probudili.

Iz nekog razloga osjetila sam potrebu da se prva predstavim i rukujem. „Zoe Lewins, clarivoyant“, rekla sam pružajući ruku.

Prihvatio je moju ruku, ali nije se nasmješio. „Felix Raynair, čarobnjak.“

Tada sam shvatila zbog čega je usvojio Cecily. Ako je shvatio što je bila, sigurno joj je bilo bolje sa njim, nego da odrasta u nekom domu, gdje bi sigurno bila izazivana.

„Theodore Bailey, poludemon,“ Theo se predstavio.

Felix nas je pustio u dnevni boravak, traljajući svoje obrve. Onda ih jednim potezom, ponovo zagladio i sjeo u fotelju. Dnevni boravak je također bio obojen u bijelo, ispunjen namještajem koji je djelovao posve nasumično probran i stavljen unutra. Sve ovo je davalo dojam stana u kojem se nije previše provodilo vremena.

„Što želi još jedan clairvoyant u našem domu? Zar ste se prestali brinuti o sebi i više ne možete preživjeti ni dan bez nečije pomoći?“ rekao je, prekrstajući noge.

Theo je pogledao jednom u mene, i shvatila sam istog trenutka da je bio jako ljut. Ja sam, s druge strane, vratila pogled na Felixa i nastavila gledati u njega.

Cecily je misteriozno nestala u kupatilu.

„A odkada se ti smatraš validnim da kažeš koliko mogu ili ne mogu preživjeti sama bez nečije pomoći?“

„Odkada sam imao već nekoliko clairvoyanta kojima je trebala pomoć od Cabala. Da li zaista postajete gluplji svakog dana tako da ne možete sačuvati svoje guzice?“

U tom trenutku nisam bila sigurna ko je prije skočio. Theo ili ja. Ili pak Felix. Kako god je bilo, u sljedećoj sekundi, sam držala jako ljutog Thea da ne napadne Felixa, dok je ovaj samo stajao i gledao u nas sa velikim zanimanjem.

Istini na volju, Felixove riječi me nisu toliko povrijedile, jer sam jedino ja mogla vidjeti da se on zapravo zezao. A i da nije, odgovaranje na njegove riječi bi bilo jako zanimljivo. Također mi je baka jednom davno rekla da čarobnjaci pate od prevelikog ega. Ponekad ih je trebalo spustiti na zemlju.

Felix je pogledao prema Theu, kojeg sam već sada teže zadržavala.

„Kako možeš dopustiti da te tako vrijeđa?“ proderao se na mene. Požalila sam što mi ruke nisu bile slobodne, tako da bi mogla začepiti uši.

„A šta ćeš ti uraditi? Boriti se za moju čast. Ako nisi primjetio, on je čarobnjak. Šta ćeš ti? Pogledati kroz njega i reći mu da će za deset godina umrjeti od srčanog udara?“ prošaptala sam mu na uho. Dobro, sada nisam bila sigurna koliko sam se prošaptala a koliko proderala. Čula sam Felixa da se smije.

„Theodore, je li tako? Moram priznati da ti cura govori istinu!“ rekao je Felix, prekršajući ruke preko grudi. Theo se opustio, pa sam ga pustila.

Uspravila sam se, ljutito gledajući prema Felixu. „On nije moj momak, niti sam ja njegova djevojka.“ Frknula sam, prizirno.

„Znaš, možda ti i pomognem. Djeluješ mi drugačija od ostalih“ zaključi je Felix na kraju.

To je najvjerovatnije bio trenutak kada sam mu se trebala zahvaliti, ali nisam. „Nikada nisam tražila tvoju pomoć. Zadnji put kada sam provjerila tvoja kćerka je nama predložila da nam pomognete. Pristali smo iz čiste radoznalosti.“ Uhvatila sam Thea pod ruku. „Ipak ne bih željela da vam budem na muci“

Prije nego smo mogli doći do izlaznih vrata, Theo teško dišući, a ja relativno ljuta i pospana, Felix nas je zaustavio.

„Izvinjavam se na mom ispadu. Nije bilo uredu. Mislim da sam zbog nedostatka sna malo šenuo“ Čak se uspio i nasmješiti.

Zaustavila sam se u koraku, gledajući prema njemu. Nešto je bilo o tom čovjeku što me je tjeralo da kažem da ću ostati.

„Pa možda čak i ostanemo“, naposlijetku sam rekla.

U tom trenutku vrata kupitala su se otvorila, i Cecily u pidžami, sa kosom povezanom u pletenicu je izašla, sa jako radoznalnim izrazom. „Šta se desilo?“ nevino je upitala, a ja sam prevrnula očima.