Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne.

Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik.

Ovaj put sam izgubila razum.



*Također Veronica, Lillian i Daphne
*Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie
*Kelley Amrstrong fanfiction.
*Kelley Armstrong

Takes:
1,2,3,4,5,6,7,8

Zoe.


clairvoyant
~ You bloody bastards, I won't cry!

Theodore.


half-demon
~ They'll pay in the end, one way or the other.

Cecily.


necromancer
~ Dead are never really gone.

Felix.


sorcerer
~ Seriously, I'm trying to help.

Jackie.


half-demon
~ So much evil in us, and I see it all.

Benicio.


sorcerer
~ Always wanting more....

Dorothea.


human
~ I'm a sinner, I'm a saint.

To jutro sam se probudila nešto ranije od Thea, što nije bila pretjerano iznenađujuća činjenica, uzimajući u obzir da je on prosto obožavao spavati. Ja sam, u drugu ruku, prezirala da propustim jutro zbog potrebe za spavanjem.

Tako sam se tiho iskrala iz sobe, i stala u hodniku. Nisam bila sigurna da li su svi već ustala, niti da li ću nekome smetati ako bih otišla u kupaonicu da se istuširam. No nije bilo potrebno dugo prije nego sam čula neku buku. Nakon dvije sekudne osluškivanja, shvatila sam da dolazi iz kuhinje.

Dok sam prilazila kuhinji, napamet mi je palo pitanje koje sam ga sinoć željela upitati.

„Prvi put kada smo se upoznali, rekao si da se clairvoyanti ne znaju braniti. Što predlažeš po tom pitanju?“ Odmjerila sam ga, naslonivši se na okvir vrata. Bio je tako čudan na neki čudan način. Tačno nisam mogla opisati, no privlačio me je svojim pokretima u kuhinju koji su djelovali tako graciozno.

No kada je okrenuo svoj pogled prema meni, zažalila sam što sam ga pomješala sa savršenim kuharom, jer tako nije izgledao.

„Predlažem da naučiš rukovati oružjem, i barem boriti.“ Djelovalo je kao da se premišlja, tako da sam ga pustila da kaže to što je želio. „Pored grebanja, griženja i borenja kao curica.“

Frknula sam, trudeći se da uvrede ne uzmem srcu. Samo što sam trebala uraditi je ponavljati da je on bio čarobnjak i da je imao veći ego od hollywoodske zvijezde. „I tko bi me mogao naučiti kako da rukujem oružjem?“ Nevino sam ga upitala, nekako predosjećajući odgovor. Ako je to on predložio, imala sam neki osjećaj da će to i on uraditi.

„Ja“

Bez obzira što sam možda očekivala, nisam se mogla suzdržati od navale smijeha. „Nisam znala da čarobnjaci znaju rukovati oružjem. Nekako sam vas više zamišljala osobama koji samo znaju neke čarolije za poraz neprijatelja.“

„Očekivao sam da će osoba poput tebe biti svjesna da čarolije mogu da zataje. Pogotovu ako koristim neke teže čarolije. I uvijek je prednost koristiti tradicionalno oružje. Većinu vremena dobijem element iznenađenja.“

To objašnjenje je u neku ruku imalo smisla, ako bih bolje razmislila. Jedino sam bila iznenađeno što je zapravo priznao da nije bio svemoćan, što me je pomalo iznenadilo. Možda je bilo više od Felixa nego što sam mislila na prvi pogled.

„Da li bi ti onda mene naučiti kako da koristim pištolj?“ Čak sam usjela zatreptati očima, što on srećom nije vidio, jer je bio zauzet provjeravanjem kobasica na štednjaku. Trebala sam poraditi na svojoj potrebi da se ponašam kao zaljubljeno dijete pored njega.

„Naravno da ću te naučiti. Ne bih želio da se ubiješ, pokušavajući shvatit na kojem principu radi pištolj“

Prekrstila sam ruke, izmaknuvši se tako da bi on mogao postaviti tanjire na stol. „Zbog čega imaš potrebu da vrijeđaš moju inteligenciju?“ upitala sam ga, uzevši pribor za jelo iz njegovih ruku. Nisam željela da vidim muškarca kako postavlja stol za jelo. Jednostavno to nikako nije išlo uz sliku čarobanjaka sa napuhanim egom.

„Tvoja inteligencija će za mene ostati nepoznata dok mi ti ne dokažeš da je zapravo imaš“, rekao je, približivši se. Sada je stojao nekih pet cenitmetara od mene. Ispravila sam, još više se priljepivši za okvir prolaza.

„Kako to mogu dokazati?“ Prošaptala sam, nadajući se da iz mojih usta nije pretjerano smrdilo.

No Felix nikada nije uspio odgovoriti, jer su u kuhinji pojavili Theo i Cecily. Felix se istog trenutka odmakao, a ja sam osjetila da se crvenim. Ovo sigurno nije baš bila poza u kojoj sam željela da budem pronađena.

~

Te večeri sam ležala na neudobnoj sofi u dnevnom boravku, gledajući televiziju, kada se Felix ušao u sobu. Podigla sam pogled, premišljajući se da li je sada bilo pravo vrijeme da iznensem svoje želje. Generalno, želja nije bila neke posebna niti je zapravo zahtjevala ispunjenje. Jednostavno sam smatrala da bi to bilo uredu uraditi.

Felix je uz glasan uzdah, sjeo na fotelju, i lijeno uzeo današnje novine.

Uspravila sam se u sofi, spustivši noge. „Razmišljala sam“, započela sam govoriti. Felixu je bilo potrebno tek nekoliko sekundi da shvati da govorim i okrene glavu prema meni, spustivši novine na stol.

Klimnuo je glavom, što sam ja shvatila kao znak da nastavim. „Željela bih da se vratim u Jackinu kuću.“ Naposlijetku sam rekla. Izravan pristup je najbolji kako sam nekoliko puta imala priliku zaključiti.

„Zbog čega?“ Upitao me je, njegove obrve praveći savršen v oblik.

„Ta cura, žena, nam je dopustila da budemo kod nje. Mislim da je najmanje što mogu uraditi proći kroz kuću u potrazi da je ubica nešto ostavio.“ Za poseban efekat sam dodala i slijeganje ramenima.

„Shvataš da je policija sigurno pronašla to nešto što je ubica možda ostavio“, rekao je Felix.

Uredu, ako bih govorila istinu nisam previše razmišljala o tome. Najvjerovatnije što nikada nisam vjerovala da su bili previše sposobni za previše stvari. Iako sam možda odgledala nekoliko epizoda CSI-ja, ništa me nije moglo ubjediti da su i naši forenzičari imali tako dobar vidi niti da su se trudili dokazati svaki zločin.

„Shvatam. Ali također ne vidim zbog čega ne bi pokušali.“

„Možda zato što će neko primjetiti da ulazimo u tuđu kuću?“

Ljutito sam ga pogledala. Zašto sam uvijek imala osjećaj da me smatra manje inteligentnom nego što sam bila. Stvarno je to bilo nepotrbno i krajnje frustrirajuće. „To nije spriječilo Cecily da usred bijela dana provali u kuću.“

Podigao je ruke u odbranu. „Uredu, imaš poentu.“

~

I tako smo nakon kraćeg nagovaranja Thea krenuli smo na put prema Cobourgu. Ako bih bila iskrena ja sam obavila pregovarački dio, dok je Felix na potrebnim mjestima klimnao glavom ili pravio neku vrstu buke koja bi se mogla okarakterizirati kao da.

Nije djelovalo kao da je Theu to posebno smetalo nego se jednostavno brinuo za moju sigurnost. Zakolutala sam očima kada sam čula taj argument.

U automobilu je i dalje preovladavala ona neka neugodna tišina, na koju sam trudila da ne obraćam previše pozornosti. Trudila sam zaokupiti svoju pažnju gledanjem kroz prozor. Ponekad bih pogledala prema Theu koji se izgleda mentalno trudio da napravi rupu u sjedištu za kojim je sjedio Felix i vozio.

Sat vremena i još nekoliko minuta poslije, izašli smo iz automobila, svi četvero sretni što se vožnja napokon završila. Protegnula sam se, i moj primjer je slijedila i Cecily.

„Gdje je Jackina kuća?“ Upitao je Felix. Okrenula sam glavu, trudeći se da shvatim gdje smo se nalazili. Nije mi bilo jasno zbog čega Cecily jednostavno nije pokazala put.

Umjesto mene, Theo je odgovorio. Zapravo to je više bio okret na peti i onda je počeo hodati prema njenoj kući. Mi smo ga slijedili bez pogovora, iako ne bih znala ni da je išao u pogrešnom pravcu.

„Da li se on uvijek tako ponaša?“ Začula sam Cecilyno pitanje. Morala sam priznati da me je krajnje iznenadilo. Do prije nekoliko trenutaka nisam ni obraćala pažnju na njgovo ponašanje, ali sada kada je spomenula zaista sam mogla primjetiti da Theo nikako nije djelovao oduševljeno ovim dolaskom u Cobourg.

Zatresla sam glavom. „Obično ne, ali mislim da ima loš predosjećaj u vezi nečega.“

„Aha“, odsutno je odgovorila, njene oči odjenom postaše zamaglanje. Zastala je na sredini ulice, gledajući negdje u prazno. Zaustavila sam se na neka dva metra od nje, krajnje zbunjena.

„Cecily?“ Tiho sam je dozvala.

Stresla se. „Izvinjavam se zbog toga“ rekla, prilazeći mi. „Ponekad ima nekih jako čudnih duhova.“

Klimnula sam glavom, pretvarajući se da razumijem o čemu priča. Nekada nisam morala znati sve detalje. Radoznalost je ubila mačku.

Dvadeset minuta kasnije, približivali smo se kući. Felix je uz nekoliko brzih čarolija provjerio da li se neko nalazi.

„Zar nas ne možeš zamaskirati nekako?“ Upitao je Theo, nakon što sam iznijela svoje mišljenje da bi bilo previše čudno da nas sve četvero uđe u kuću.

Felix je frknuo. „Ja nisam prokleti Harry Potter. Istina, postoji čarolija za nevidljivost ali samo ako stojiš mirno, i ne pada mi napamet koristi vještičiju čaroliju.“

Počela sam pričati tako spriječivši raspravu između Thea i Felixa. „Onda znači, idemo sa druge strane. Tko me želi prebaciti preko ograde?“

~

Prelazak preko ograde nije prošao previše glatko, ali smo ipak na kraju završili u Jackinoj kući tako da nije bilo previše loše. Iako je Felix napravio sam sebi problem kada je skočio direktno u ružin grm.

„Tko je posadio prokleti grm!“ Ljutito je mrmljao cijelo vrijeme. Uz pomoć jednostavne čarolije smo uspjeli ući u kući. Stvarno nekada poželim što sam bila samo clairvoyant. Gledajući iz ove perspektive moje moći nisu djelovale ni najmanje zabavno.

Pretraga kuće je bila umarajuća, najblaže rečeno. Theo i ja nismo proveli dovoljno vremena u kući da bi znali što je bilo Jackinu a što nije. A da ne govorimo o činjenici da je pola kuće u svakom slučaju djelovalo ispreturano. Felix i Theo su nama djevojkama zabranili da idemo na sprat, jer kako su rekli izgleda da se tamo odigralo ubistvo.

Cecily nije previše marila, kao ni ja. Vjerovala sam da je zanimljivije bilo gledati krv na ekranu, nego u stvarnom životu. U svakom slučaju nisam imala namjeru da testiram tu teoriju.

Često sam trčala uz stepenice, niz stepenice, samo zato što je neko pomislio da je nešto našao, ali bi se na kraju uspostavilo da nije bilo ništa bitno, tako da sam ipak ponekad imala priliku da vidim tragove krvi. Trudila sam se da ne obraćam previše pažnje na to.

„Zoe, pronašao sam nešto!“ Felix se proderao sa vrha stepenica. Izvukla sam glavu ispod stola, te se ispravila.

„Bolje bi bilo da je nešto zapravo važno“, viknula sam nazad, teškim koracima penjući se uz stepenice.

Na vrhu stepenica me je dočekao Felixov samozadovoljni osmijeh. „Zapravo mislim da jeste.“

„I gdje je tastvar?“ upitala sam ga, podižući obrvu.

Podigao je ruku, njegov palac i kažiprst čudno spojeni. Zbunjeno sam nakrenula glavu, dok nisam primjetila vlas kose između njegovih prstiju.

„Vlas kose?“ U čudu sam ga upitala. Kako su to mogli propustiti forenzičari? Nekako je to djelovalo jako čudno, bez obzira na moje mišljenje da nisu bili previše detaljni. Ako je Felix uspio pronaći vlas kose, nekako je bilo nevjerovatno da to oni nisu. Ali opet, to su bili naši forenzičari, najvjerovatnije jedva čekali da se vrate kući.

„Iznenađujuće, zar ne?“ Rekao je, radoznalo me gledajući. „Zanimljivo kako je ljudi nisu pronašli.“

Stavila sam ruke na kukove. „I dalje nismo dokazali da to nije Jackina vlas kose, ili možda moja ili Theova.“ Rukom sa uhvatila za vlas.

U trenutno kada sam uhvatila vlas znala sam da smo napokon pronašli onu pravu. Nisam više gledala u Felixa, nego u potpuno drugačiju osobu. Niskog, zdepastog muškarca sa znojnom glavom. Gledala sam na njega sa visine.

U lijevog ruci sa držala pištolj, sa prigušivačem uperen u čelo zdepastom muškarca.

„Reci mi gdje je“, naredila sam u dubokom, muškom glasu. U trenutku sam osjetila val tako velike želje da se nešto završi, samo je pitanje bilo što.

„Ne znam.“ Zajecao je muškarac. Stavio je glavu među ruke. „Stvarno ne znam. Nikada mi nije rekla gdje ide.“

Desnom rukom sam ošamarila muškarca. „Lažeš“ proskitala sam.

„Molim te!“ pogledao me je molećivo svojim zelenim očima. Nisam osjetila nikakvu simpatiju prema muškarcu. Pištolj sam ponovo naciljala na njegovo čelo.

„Kako očigledno ne želim surađivati, postoji riješenje za to.“ Zaključila sam, povukavši okidač.

Osjetila sam da sam izgubila ravnotežu i krenula pasti na Felixa. Na sreću, uhvatio me je za ruke, i ja sam uspjela povratiti ravnotežu. Nekoliko puta sam duboko udahnula.

„Imam neki osjećaj da sam bio upravu“, tiho je rekao, gledajući me u oči. Slabašno sam klimnula glavom.

„Neko je spominjao da je upravu?“ Theo se pojavio na vratima Jackine spavaće sobe, sa njenom košuljom u ruci.

„Pronašli smo ono što smo tražili“, obavjestio ga je Felix.

~

„Hoćeš da kažem da Jackino ubistvo nije bilo samo jedno?“ Posljednjih nekoliko minuta vožnje Theo je ponavljao to pitanje, nakon što sam ispričala što sam vidjela. U retrovizoru sam vidjela kako Felix koluta očima.

„Očigledno da nije bilo, Theo.“ Rekla je Cecily, okrenuvši se prema nama. „Znači Cortez Cabal otpada.“

„Da“, rekla sam, naslonivši se na sjedište. „Ali nas to i dalje ne vodi bliže rješenju.“

„Zoe, planiraš tražiti serijskog ubicu koji je najvjerovatnije ubio Jackie iz glupog razloga i to planira uraditi još nekoliko puta?“ Začula sam Felixovo pitanje. Srela sam njegov pogled u ogledalu.

Nisam znala šta da odgovorim. U trenutku sam pomislila to uraditi, ali kada je Felix to tako parafrazirao nekako nije djelovalo više tako privlačno. Bilo je očigledno da se radi o srijskom ubici, i da Jackino ubistvo nije bilo djelo Cortez Cabala, što je došlo kao veliko olakšanje. Nisam željela biti kriva za smrt nekoga.

Ganjati serijskog ubicu nije djelovalo kao nešto što bih uradila pogovotu ne za osobu koju sam poznvala tek nekih sedam dana, ali je to možda bilo uzrokovano činjenicom da nam je Jackie pomogla onda kada je bilo potrebno.

„Ne znam.“ Konačno sam odgovorila. Ovo je bio trenutak kada sam trebala zaključiti da li sam zaista željela staviti svoj život u rizik zbog nekoga drugog.