Noć je bila mirna, i mračna kao što nije bilo toliko iznenađujuće. Ali napolju nije bilo ni najmanje ugodno. Obgrilila sam se rukama, u bezuspješnom pokušaju da se ugrijem. Možda je djelovalo glupo što sam stojala na terasi Felixovog stana i pokušala se ugrijati, kada sam jednostavno mogla uzeti džemper, ali mi se nije dalo ponovo ući u stan, i praviti se da je sve uredu pred Theom.

Ništa nije bilo uredu, i zbog toga sam se osjećala loše. Zlo mi je bilo od pretvaranja da sve ono što sam vidjela nije imalo nikakvog uticaja na mene. Po prvi put sam mogla razumjeti zbog čega su policajci ponekad poludili ili jednostavno izgubili. Jedina razlika između mene i njih je bilo to što sam ja sve vidjela.

Jedino i dalje nisam imala motiva. Zbog čega bi netko ubio Henriettu i njeno dijete? Nije mu ništa uradila, dovraga. Zar su ljudi bili toliko bezosjećajni?

Naslonila sam se laktovma na ogradu tarase, trudeći se da ne razmišljam o tome koliko je zapravo bila prljava. Glavu sam naslonila na jednu ruku, i duboko uzdahnula.

Zbog čega sam pomislila da sam ja ovo mogla uraditi? Trebala sam pustiti da se ovo desi kako je trebalo, nisam se trebala petljati u sudbinu. Nekada nisam vjerovala u nju, ali nekada se stvari mogu promjeniti tako brzo.

Trebala sam samo otići, nastaviti svoj život kako sam i planirala. Sa Theom, biti konobarica završiti fakultet, nekada naći nešto bolje za život i možda na kraju uspjeti. Ne bi mogla samo tako otići, glas mi je govorio u glavi. Nažalost znala sam da je upravu, ali to nije bilo generalno dobra stvar.

Prokleti život.

Poželjela sam nogom udariti od ogradu terase, ali sam bila sigurna da bi to prouzrokovalo previše buke da bi prošlo neopaženo. Stvari su nekada bile tako jednostavne.

Zatresla sam glavom. Nije bilo poente žaliti za onim što je već urađeno, barem su tako govorili. Nadala sam se da je bila isitna, jer ovako sam bila sigurna da neću moći još dugo.

Iza sebe sam čula da su se vrata otvorila. Duboko sam udahnula, zatvorivši svoje oči. Samo da nije Cecily, ona sada je bila posljednja osoba koju sam željela vidjeti.

„Zoe, jesi uredu?“ Pardon, zapravo je Theo bio posljednja osoba koju sam trenutno željela vidjeti.

Nisam se okrenula prema njemu, jer sam znala da će vidjeti da sam bila rastresena. Ovaj razgovor nisam željela voditi prije pola sata kada smo imali raspravu, i dalje ga ne želim voditi.

Sada sam se samo mogla nadati da me glas neće izdati. „Sve je uredu. Divim se noći.“ Ugrizla sam se za jezik. Ovo nije ispalo kako je trebalo. Bilo je sigurno da će misliti da sam sarkastiča i stati pored mene.

Što se i desilo.

„Ništa nije uredu“, rekao mi je, naslanjajući se na ogradu pored mene.

„Gdje su Cecily i Felix?“ Moj još jedan neuspješni pokušaj da preokrenem temu u drugom pravcu. Nakrenula sam glavu u Theovom pravcu i uvjerila se da to neće uspjeti. Samo po njegovom položaju vilice, bila sam sigurna da je bio jako ljut.

Ljut na mene.

„Theo, molim te želim biti sama.“ Očajno sam rekla, u posljednjem pokušaju da ga se riješim. Kada se okrenuo prema meni znala sam da je to bilo uzaludno. Ovaj put me neće pustiti na miru.

„A ja te ne planiram ostaviti samu, ikada više. Odkako smo pobjegli više vremena provodiš sa drugim, a ne sa mnom. Šta će se desiti ako ti kažem da je onaj dan kada smo tek pobjegli zapravo bio najbolji od svih?“

Uspravila sam se, ali ga i dalje nisam mogla pogledati u oči. Ne, to nikada neću moći učiti, barem ne zasada.

„Theo, žao mi je.“

Zatresao je glavom. „Isprika nije ono što želim. Želim da pričamo, kao nekada. U posljednjih nekoliko dana si se povukla više u sebe, otkako si počela gledati u njegov um.“ Nekoliko posljednih riječi nije mogao izgovoriti bez gađenja. „Ne želim da izgubim najbolju prijateljicu.“

Prišla sam nekoliko koraka prema njemu, u stvarnom nedostaku riječi. „Nećeš me izgubiti“, naposlijetku sam rekla.

Nakratko se nasmiješio. „Želim da vjerujem u to, ali oboje znamo da to nije istina.“

I dalje ga nisam mogla pogledati u oči. Umjesto toga, uzela sam ga za ruku, i dalje posmatrajući svoje cipele. Ovaj razgovor se nije trebao desiti.

Nekoliko trenutaka je prošlo u potpunoj tišini. Mozak mi je jednostavno zablokirao. Pretpostavljala sam da sam trebala reći nešto pametno, utješno po mogućnosti, ali nisam znala šta. Oboje smo bili jako svjesni činjenice da ću ja poludjeti, kad-tad i laganje nije bila jedna od opcija. Desit će se u svakom slučaju, šta god ja sada pokušam reći.

Pogledala sam ga u oči, nadajući se da ću u njima nešto vidjeti što će mi pokazati šta da odgovorim.

„Bez obzira šta se kasnije desi, nećeš me izgubiti. Možda ću poludjeti ili nešto, ali ćeš uvijek biti tu. Vidio da se baka i dalje savršeno sjećala tko sam kada je imala svoje trenutke.“

Ono što se sljedeće desilo, nisam tačno mogla reći kako se to desilo. Insiktvino sam se propela na prste, ni na trenutak ne prestajući ga gledati. Lagano se sageo, i u sljedećem trenutku smo se poljubili.

Njegove usne nisu bile ono što sam zamišljala, ako jesam nekada. Bile su grube, ako sam smjela reći, ali na neki način mi se to sviđalo. Osjetila sam da su me njegove ruke obavile, dok mi je jače pritisnuo svoje usne od moje.

„Ooops“, čula sam Cecilyin glas. Istog trentuka smo se odmakli jedno od drugogo. Trudila sam se da ne izgledam previše posramljeno jer zapravo nisam radila ništa pogrešno. Izgleda da Theo to nije mislio, jer je prošao pored Cecily i nestao u sobi.

Iznenađeno sam gledala iza njega, a Cecily se trudila da ne pokaže da ju je zapravo nešto jače udario na svom teatralnom izlasku.

„Šta se desilo?“ Upitala me je, trljajući svoju ruku dok je gledala za Theom.

Slegla sam ramenima. „Da barem znam.“

~

Sljedećih nekoliko dana smo se izbjegavali. Bukvalno izbjegavali, čak više nisam ni spavala sa njim u sobi. Navečer, dok sam čekala da se pojavi Cecily je otvorila vrata i obavijestila me da će ona od sada spavati samnom. Theo mi stvarno nije bio jasan.

No ono što je bilo još više iznenađujuće je činjenice da nikako nisam stigla sa njim razgovarati o onome što se desilo. Poljubili smo se.

A sebi sam bila obećala da se to nikada neće desiti, nikada nećemo biti ništa više od prijatelja. Sve je išlo tako savršeno prema tom mom cilju, ali sam vjerovatno trebala vidjeti ono što je dolazilo. Međutim, bez obzira što sam time kršila ono što sam sebi obećala, nisam osjećala žaljenje. Naprotiv, bila sam sretna. Po prvi put možda mi se nešto dobro desi.

Bio je to radni dan, Theo i Felix su izašli napolje da nešto urade. Naravno, Theo je iskoristio tu priliku još jednom da pobjegne. I sada sam sjedila na dnevnom boravku i igrala monopola sa Cecily.

„Razmišljala sam o onome što si rekla. Znaš, o genima?“ Započela je Cecily, plaćajući mi zbog toga što je stala na moje polje.

Klimnula sam glavom, dajući joj do znanja da nastavi, dok sam bacila kockice.

„Henriettino dijete mora da je nosilo neki gen.“

Podigla sam pogled. „Ma stvarno?“

Kratko se nasmijala i onda nastavila kao da joj nikada nisam ništa rekla. „Radi se o nekom recesivnom genu, što nas dovodi do problema.“

„Da pogodim sve rase imaju recesivne gene?“, rekla sam, dodavši joj kockice.

„Da, osim poludemona koji nekim slučajem imaju dominatnog gena u prvoj generaciji i kasnije ih gube. Ali to nije poenta. Poenta je tko god je otac tog djetata, mora imati veze sa svim tim. Što znači da ako pronađemo oca, možda i pronađemo odgovor na pitanje tko ih ubija.“

Protrljala sam čelo, tako dajući vremena svom mozgu da procesira sve informacije.

„Mislim da se ovdje radi o relativno nepoznatoj rasi“, konačno sam rekla, pažljivo gledajući Cecilynog pijuna.

„Šta te tjera da na to pomisliš?“, upitala je Cecily, stavljajući svoj rozi pramen iza uha.

„Ako ih ubija zbog gena, ako je neka poznata rasa to će biti previše ubijanja. Sumnjam da želi privući pažnju na sebe u tolikoj mjeri.“

„Pretpostavljam da to ima smisla. Međutim sve rase su relativno poznate. Istina, drudi i šamani i još neki ne spadaju u najplaćenije rase ali ih ima prilično puno. Ne pada mi napamet nijedna druga.“

Zamišljano sam se rukom potapšala po bradi.

„A ako se radi o potpuno novoj rasi? Koja je mogućnost za to?“

Cecily je nekoliko trenutaka otvoreno buljila u mene, prije nego je zatvorila usta i počela razmišljati. Iskreno nisam imala blage odakle mi je ta ideja pala napamet, ali je u neku ruku imalo smisla.

„Rase ne nastaju tek tako, zbog toga, ako jeste nova rasa, ovo bi moralo biti napoznato svima. Znaš li ti neku?“

Zatresla sam glavom. „Koliko znam, ti živiš u tom svijetu. Trebala bi znati.“

Ovlaš se osmijehnula, i prije nego sam znala ponovo smo utonule u igranje. Ovo ćemo morati iznijeti Felixu, koji je najvjerovatnije znao o kome se radi.

~

„Teorija se čini uredu, međutim sada je problem shvatiti koja je to rasa.“ Zaključio je Felix kada smo mu ispričale ono što smo zaključio. Zapravo, Cecily je pričala dok sam ja pogledom ubijala Thea.

On je uporno odbijao da me pogleda, a ja sam bila sigurna da je moje buljenje već sada postalo jako očigledno.

Na kraju sam odustala, i pogledala prema Felixu. „Znaš li ijednu rasu koja je dovoljno nepoznata sivma da ubijanja prođu neopaženo?“

Felix je zastao na nekoliko trenutaka. Bila sam sigurna da je već u glavi pregledao kataloge svih rasa, pokušavajući pronaći onu koja je odgovorala opisu. „Ne znam.“

Taj odgovor me je iznenadio. Iz nekog razloga prema Felixu sam gledala prema osobi koja je znala sve i sada kada mi je rekao da ne zna, imala sam osjećaj da još zadugo nećemo riješiti slučaj. Nisam si mogla pomoći a da ne uzdanem.

„Znači sada nismo ništa bliže odgovoru nego smo bili prije nekoliko dana?“ Zaključila sam na kraju, sklapajući svoje dlanove.

Felix je nažalost klimnuo glavom.

~

„Theo, želim pričati sa tobom!“ Spustila sam tanjir u sudoper, i zatvorila vodu. Pranje suđa je moglo sačekati sada kada sam imala Thea satjeranog u kut. Bila sam potpuno sigurna da sada nije mogao pobjeći, jer su Felix i Cecily otišli napolje da kupe nekoliko namirnica.

Ruku na srce, Theo je ponovo pokušao da ide sa njima, međutim Cecily je rekla da želi malo kvalitetnog vremena sa svojim ocem. Nije se tome mogao protiviti, iako sam se kladila da je to želio uraditi.

Zaustavio se usred koraka i okrenuo prema meni.

„O čemu želiš pričati?“ Po njegovom tonu sam znala da je već na početku odustao od izvlačenja. Mentalno sam sebi čestitala, i obrisala ruke od krpu.

„O onome što se desilo“, rekla sam, rukom pokazujući na stolicu oko stola. Ja sam prva sjela, a onda je Theo nevoljko pratio.

„Ono što se desilo bila je greška“, odgovorio je Theo.

Morala sam priznati da sam se osjećala razočarano. Ovako razgovor nije trebao početi, i samo sam se nadala da ovo što je govorio zapravo nije bila istina.

Ne, nije bila, govorila sam sebi.

„Znam da ne misliš to“, rekla sam, moleći se da je moj odgovorio zvučao kao da sam vjerovala u njega.

„Šta ti znaš šta ja mislim?“

Ljutito sam ga pogledala. „Ako smatraš da je to bila greška, ne moraš me napadati, niti kvariti sjećanje na ono što se desilo. Ali, Theo, stvarno mislim da ono nije bila greška.“

Sakrio je svoju glavu među ruke. „Trebali smo biti samo prijatelji. Šta ako od ovoga ništa ne bude?“

„Ako se ništa ne desi to i dalje ne znači da ne možemo ostati prijatelji. Molim te, Theo, samo mi reci šta ti je značilo ono što se desilo. Da li uopšte mariš na taj način?“

Nisam mu namjeravala dopustiti da zna koliko mi njegove riječi znače, ali to na kraju nisam mogla izbjeći. Sjedili smo udaljeni stolom, i ja se i dalje nisam usuđivala ustati i prići mu.

Podigao je glavu i nasmiješio se. „Značilo mi je više nego što možeš zamisliti.“

Sada je bio trenutak kada sam ustala i otišla do njega. Sjela sam u njegovo krilo.

„I meni“, prošaputala sam i poljubila ga.

~

Valjda su se dani promjenili. Sve je djelovalo tako sunčano od kako sam riješila stvari sa Theom. Cecily je i dalje tvrdila da riješenje stvari nije bilo priznati osjećanja i ne reći šta će se dalje desiti. Njeno pitanje je bilo da li smo bili u vezi ili ne, a ja nisam imala odgovora.

Ako sam bila iskrena, meni nije trebao odgovor, jer mi je bilo dovoljno znati da mari na taj način. Kasnije, možda tek kada prođe ova trenutna euforije brinut ću se o tome, ali sada nisam razmišljala o tome. Cecily me je i dalje ubjeđivala da bih trebala o tome razmišljati.

Ništa joj nisam odgovorila.

Sada sam sjedila u dnevnom boravku, listajući novine koje je Felix donio. Više bih rekla da ih je sebi kupio međutim nije imao prilike da pročita, zbog toga sam ih prva zgrabila. Sada je sjedio u fotelji i čekao da ja završim, što prema mojoj procjeni ne bi trebalo biti zadugo. Bio je jedan veoma zanimljiv članak o prahistoriji.

“Moramo pronaći Jadena Willsona“, čula sam da je netko rekao. Ženski glas najvjerovatnije.

Klimnula sam glavom, otpijajući sok koji je stajao ispred mene. Pogledala sam okolo, trudeći se da pronađem bilo kakvu naznaku gdje smo bili. I po tisućiti put sam morala čestitati ubici na biranju mjesta gdje nitko nije mogao zaključiti gdje se nalazio.

Felix je sigurno primjetio da sam odlutala u mislima, jer je sada bio u nekom polu ustajanju iz fotelje i grabljenju mojih novina.

Pogledala sam ga. „Da li ti ime Jaden Willson znači nešto?“

Novine su sada bile zaboravljene ako sam dobro pretpostavljala, jer je Felix istog trenutka ponovo sjeo u fotelju. Njegovo lice je izgubilo i ono malo boje što je imalo.